|
U
ovu svetu nedjelju, dvadeset i cetvrtu po Duhovima, Jevandjeljem koje se na
svetoj Liturgiji cita i praznikom svetih iscjelitelja, ljekara - besrebrenika
Kozme i Damjana, sabrani smo nad jednom rijecju koja se vrhovi nad mnogim
uzbudljivim dogadjajima. To je rijec: iscjeljenje, ili, jos bolje: cudesno
iscjeljenje. Jevandjeoska prica je slojevita: uporedo teku dvije cudesne radnje
spasenja ljudi. Prvo nam jevandjelist Luka u paznju privodi Jaira, starjesinu
mjesne sinagoge, dakle, uglednog od uglednijih, koji, ljubavlju ocinskom,
prevazilazi u sebi gordost jednog starjesine i pripada pred noge progonjenog
Galilejca, Gospoda naseg, s posljednjim trackom nade da mu taj Galilejac - za
cija je cuda od prostog naroda cuo - spase jedinicu kcerku, koju je na
samrtnickoj postelji ostavio. Dok se Jair ne bjese podigao ipred nogu Isusovih,
i mi Isusov odgovor ne cusmo, jevandjelist Luka nasu paznju prenosi na jos jednu
ljudsku muku: "Bjese
neka zena, bolesna od tecenja krvi dvanaest godina - veli on - koja je sve svoje
imanje potrosila na ljekare i nijedan je nije mogao izlijeciti. I pristupivsi
sastrag, dotace se skuta haljine njegove, i odmah stade tecenje krvi njene"
(Lk. 8, 43-44).
Sad nastaje dramatican obrt: Gospod hoce da ova zena izadje pred sve sa svojom
nevoljom, u to vrijeme, sramotnom bolescu, i upita: "Ko
je ta sto me se dotace?"
(Lk. 8, 45).
Zena cuti, prestrasena da ne izgubi steceni biser zdravlja. "A
kad vidje zena da se nije sakrila, pristupi, drhteci, i pade pred njim, i kaza
mu pred svim narodom zasto ga se dotace i kako odmah ozdravi. A on joj rece: Ne
boj se, kceri, vjera tvoja spase te; idi u miru"
(Lk. 8, 47).
Sta se zbiva sa Jairom, ustade li ispred nogu Isusovih? Da li Gospod njegovu
muku zaboravi; predje li preko njegovog klecanja i ponizenja? Dok Gospod sa
krvotocivom zenom u rijeci bjese, dotrcase nesrecnom Jairu sa najgorom vijescu
koju jedan roditelj cuti moze: "Umrla
je kci tvoja" (Lk.
8, 49), ne moli
nikog, ne nadaj se vise. Kraj za ljude, i beznadje ljudsko, nije kraj za
Gospoda. "Sto
je ljudima nemoguce, Bogu je sve moguce"
(Lk. 19, 26).
"Ne boj se,
samo vjeruj, i bice spasena"
(Lk. 8, 50).
Krenuse Jairovoj kuci, a tamo, puno naroda okupljenog nesrecom kuce njegove.
Proculo se brzo da je najugledniji njihov sugradjanin izgubio jedince svoje,
djevojcicu od 12 godina. "I
svi plakahu i jaukahu za njom. A on rece: Ne placite, nije umrla, samo spava. I
podsmjevahu mu se znajuci da je umrla"
(Lk. 8, 52-53).
I zaista, udje Gospod u odaju djetinju i izbaci iz sobe sve osim roditelja
djetinjih i trojice svojih ucenika. Pristupi mrtvom djetetu, "uze
je za ruku, i zovnu govoreci: djevojko, ustani! I povrati se duh njen, i ustade
odmah" (Lk.
8, 54-55). "I
da ne bi pomislili da utvaru gledaju, a i podsmjesljivcima da ne sumnjaju,
Gospod zapovjedi da djetetu daju da jede"
(Lk. 8, 55).
Lijepa prica, pomislice neko, radostan zavrsetak jedne bajke. Nekad bilo, vise
se ne dogadja.
Mi smo prestali s
cudima da zivimo. Posto se kojekakvih "cudotvoraca"
na sve strane nakotilo, prevaranata i opsjenara, mi se ustezemo da cudo za cudo
prihvatimo, i onda kad se ono vaistinu dogodi. A vjerujte, cuda ima, i dan
danas, na svakom koraku. Potrebna je opreznost ali ne takva koja nas u bezvjerje
odvodi. Nama, svestenicima, dato je da u mnogim cudima i sami budemo svjedoci i
ucesnici. Izmedju mnogih, podijelicu sa vama jedan skorasnji slucaj, u kojem smo
nas trojica svestenika ucestvovali i za ciju vjerodostojnost mnoge svjedoke
imamo. Ovog ljeta, vrativsi se sa odmora, cuh za nesrecu koja je zadesila jedan
od mojih domova: mladu zenu, majku dvoje djece, kao grom iz vedra neba pogodio
je ljekarski nalaz da ima tumor na mozgu, i to u poodmaklom stanju. Nadjoh je u
njenoj kuci, ostavljenu samoj sebi i njenoj familiji. Nikakva operacija nije
bila u planu, jer ljekari nisu vjerovali da bi joj operacija pomoci mogla. Na
podstrijek ove zene, na glas vjere njene, odlucili smo da Gospoda u pomoc
prizovemo; da ako bi joj Gospod pomogao kad od ljudi pomoci nema. Kako nas sveti
apostol Jakov upucuje (5,
14-15), izvrsili
smo svetu Tajnu jeleosvecenja - svesteli smo masla - nad njom. Nije od tada
proslo ni nekoliko dana, i vec se cudo pocelo da odvija pred nasim ocima. Nasao
se jedan ljekar, koji se na svoju hrabrost i rizik, prihvatio da izvrsi
operaciju. Ubrzo po operaciji, poslata je kuci. Kao na najstrasniju presudu,
cekalo se u kuci da stignu rezultati. Zivot ili smrt. I najednom vijest:
dobrocudni tumor i nada na zivot. Odlazio sam i pratio oporavak i snazenje ove
zene. Prije neko vece, podijelila je sa mnom i drugo cudo koje joj se zbilo: kad
su je nesnosni bolovi spopadali da bi od njih poludjeti, veli, mogla, u jednom
momentu, klekla je pred ikonu i zavapila Gospodu da joj pomogne, izdrzati vise
ne moze. Nije proslo ni dva minuta - rece mi - bolovi su prestali da se vise
nikad ne povrate. Trebalo je vidjeti radost u njenim ocima dok je o tom cudu
govorila. Ima cuda, samo cudo ne bi bilo cudo kada bi se svakom i svakog casa
dogadjalo. Pravom cudu prethodi prava, i cudesna, vjera. "Samo
vjeruj", veli
Gospod. Vjeruj nasuprot svemu i kad sve drugo iznevjeri, Gospod iznevjeriti
nece. Na pravi i iskreni zov vjere, Gospod ce se uvijek odazvati. Amin.
Protojerej-stavrofor
Vasilije Tomic,
prvi paroh torontski
|
