Sveti Apostol, na ovoj svetoj sluzbi Bozjoj procitan, pocinje rijecju: vjera. Apostol Pavle stavlja pred nas pojam vjere da mi, iz kasnijeg njegovog kazivanja, vidimo sta vjera znaci i kakve podvige i zrtve od nas zahtijeva. Jer, braco moja i sestre, cucete danas ljude da se kite vjerom i govore da su "vjernici" a da pri tom ni malim prstom lijeve noge ne mrdnu iz svoje zabokrecine i totalne vjerske zamrlosti. "Vjerov'o bi svako, kad bi moglo bit', da ocita "Vjeruju", pa da bude sit", ismijavao je, u svoje vrijeme, vjeru Vaso Pelagic, ne znajuci da je ovim veliku istinu rekao.

  Sveti apostol od nad trazi iz vjere zrtvu. "I djavoli vjeruju, i drhte, Ali hoces li da znas, o covjece sujetni, da je vjera bez djela mrtva?" (Jak. 2, 19-20), uzvikuje sveti apostol Jakov.

  "Vjerom Mojsije, kada je odrastao, odrece da se naziva sin kceri faraonove; i vise voljase da strada sa narodom Bozijim nego da ima privremenu nasladu grijeha" (Jevr. 11, 24-26). U ova dva stiha Pavlove Poslanice Jevrejima stali su sav zivot Mojsijev, sudbina naroda Bozijeg i sudbina sviju nas i sveukupnog roda ljudskog. Pred Mojsijem je bio izbor - na jednoj strani: privremena naslada grijeha, zivot u neiskazanom izobilju, slava i moc sto bi je grjesni covjek ikada mogao pozeljeti ili stradanje; a na drugoj strani: stradanje kakvo je rijetko ko od ljudi mogao podnijeti.

  Sveti apostol Pavle dovodi Mojsija u vezu sa Gospodom nasim kad veli da je Mojsije smatrao porugu "Hristovu za vece bogatstvo od svega blaga egipatskoga, jer gledase na nagradu" (Jevr. 11, 26).

  Otkuda Mojsije i Hristos uporedo kad je Mojsije vjekovima prije Ovaplocenog Gospoda zemljom hodio i stradanja svoja pronosio? Otuda, braco i sestre, sto je Mojsije, u stradanju svom i zrtvovanju za narod Boziji, istinska praslika i najava Gospoda naseg. Jer je Gospod, iz neizrecive slave nebeske, "sebe ponizio uzevsi oblicje sluge, unizio je sebe i bio poslusan do smrti, i to do smrti na krstu" (Fil. 2, 7-8).

  "I sta jos da kazem" - veli sveti Apostol, jer mu ne bi dostalo vremena kada bi stao kazivati o bezbroju, "oblaku svjedoka" vjere (Jevr. 12, 1), "koji vjerom pobjedise carstva, cinise pravdu (...), ugasise silu ognjenu (...), od nemocnih postadose jaki, bijahu silni u ratu, porazise vojske tudjinske" (Jevr. 11, 32-34).

  Kako i kroza sto ovi ispovjednici vjere sve ovo, i mnogo drugog, ucinise? Da li verbalnim i mnogoglagoljivim mudrovanjem, na meku duseku lezeci? Ne, braco moja i sestre, nego kroz veliku zrtvu i strasno stradanje. "Oni, kojih svijet ne bijase dostojan, potucahu se po pustinjama i gorama i po pesterama i po jamama zemaljskim" (Jevr. 11, 38). "Drugi pak bijahu mukama umoreni, ne pristavsi na izbavljenje, da bi dobili bolje vaskrsenje; a drugi iskusise poruge i sibanja, pa jos okove i tamnice; kamenjem pobijeni, prestrugani, izmuceni, od maca pomrijese; potucase se u kozusima i kozjim kozama, u oskudici, u nevoljama, u patnjama" (Jevr. 11, 36-37).

  Danas je Nedjelja Pravoslavlja, praznik koji je Crkva, skoro prije 12 vijekova, ustanovila u spomen svoje pobjede nad svim neprijateljima, bivsim i buducim, vidljivim i nevidljivim. Slavi se pobjeda a Apostol pred nas, kao opomenu, iznosi ponizenja i stradanja pravih vjernika.

  Post je, braco i sestre, vrijeme budjenja i otreznjenja; cas trezvenog rasudjivanja o sebi, o svom postojanju i naznacenju. Nama, ovakvim kakvi smo, Crkva danas daje maleni zadatak: da se uzdrzimo od onoga od cega bismo se, ako hocemo da zivimo, i inace uzdrzavati morali; da se svojoj, ojadjenoj, gladnoj i zednoj, dusi vratimo; da je u sebi primijetimo; da se Bogu, Ocu svome i Tvorcu, okrenemo - jednom rijecju, da budemo ljudi, dostojni ljudstva i ljudskog dostojanstva. Ne vode nas, jos uvijek, vezane ulicama; ne pljuju nas javno; ne gone nas; gladijatorima nas ne bacaju; divlje zvijeri nas ne rastrgavaju. Nista od svega toga, ali, kuku nama, ni to malo i premalo, sto se od nas zahtijeva i ocekuje, i to nam je mnogo i premnogo i to ne drzimo i ne tvorimo.

  Sveti Simeon Novi Bogoslov, u svojoj besjedi na ovaj dan, dirljivim rijecima svjedoci o hriscanima njegovog doba i veli: "Prve sedmice Cetrdesetnice gotovo svi hriscani sa radoscu i velikom usrdnoscu drze dobri i spasonosni post, i svako rado polaze na svoj vrata jaram njegov i ne mozes naci, cak ni medju onima koji ne trazeci sebi spasenje provode zivot bezbrizno i lenji za bogougadjanje, ni jednoga koji u tu nedelju ne bi sacuvao zakon posta i koji zajedno sa drugim hriscanima, koliko god mu to padalo tesko, ne bi cuvao uzdrzanje... Setite se samo prosle svete nedelje i vidite koliko vam je koristi doneo post, zajedno sa bdenjem, molitvom i pojanjem psalama. Kakva skrusenost i poboznost kod svih, kakvo molitveno tihovanje! U tu nedelju meni su svi hriscani izgledali ne kao ljudi nego kao Andjeli; jer nigde tada nisam cuo nikakve druge reci osim slavoslovlja koje ste uznosili Bogu - sto i jeste delo Andjela. Verujem da kao sto ste vi tvorili delo Andjela, tako su se i Andjeli nevidljivo vracali medju vas i pevali zajedno sa vama."

  A evo vam, braco i sestre, moga svjedocanstva o nama - ne usudjujem se da kazem, hriscanima - ovog , vjerujem, apokaliptickog doba. Prethodnih dana, u prve dane svetog casnog i Velikog posta, zalazio sam u kuce mojih parohijana. Ne u kuce hiljada Srba, nevjernika i bogootpadnika, nego u kuce onih, manjine "izabranih", koji sebe smatraju hriscanima, pravoslavnim. Jer da nije tako, otkuda bi im se ja, pravoslavni svestenik, u kucama nalazio. Sve i da sam htio, nisam mogao, u vecini tih kuca, da ne vidim na sporetima mesa i cudesa, za veceru pripremljena. Posto je martovski skolski odmor, zaticao sam ih, sa prijateljima i rodjacima, u cascenju i goscenju. Vjerujte mi, nisam znao kud cu sa sobom i na koju stranu pogled da uputim. Od oko trideset kuca posjecenih, jedva da sam u dvije ili tri, ponavljam, u Nedjelju cistu, post zatekao. E da li ce, zaista, Sudija Gospod, kada dodje da sa nama racune svede, "hoce li naci vjeru na zemlji?" (Lk. 18, 8).

  "Pri razlucenju duse od tela - kako nas uci Prepodobni Jovan Lestvicnik - necemo biti okrivljeni zbog toga sto nismo cinili cudesa, sto nismo bogoslovstvovali, sto nismo imali vidjenja, nego cemo, nema sumnje, pred Bogom odgovor dati zbog toga sto nismo bez prestanka oplakivali grehe svoje" i sto nismo izvrsavali ni ono malo, pred nas postavljeno i od nas zahtijevano.

  Biti pravoslavan danas, znaci dati zavjet Bogu i za taj zavjet zrtve podnositi. Post je da nas na taj zavjet opominje i na njegovo izvrsenje podstice. Amin.

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
prvi paroh torontski,
Toronto, 03/13/2003