|
"Bezumnice,
ove noci uzecu dusu tvoju od tebe;
a ono sto si pripremio cije ce biti?" (Lk.
12,20)
Okrenuvsi ledja
Stvoritelju i masivsi se onoga sto nije njegovo i sto mu ne pripada, covjek se
otisnuo na put bez Boga, na put kojim se ide u propast, na put na kojem ce sve
vise slusati savjete satane i sve dalje odlaziti od Tvorca svog. Bjezeci od
Boga, covjek se krio gdje je stigao i, pod raznoraznim okolnostima, cinio sve
veci i veci grijeh pred Gospodom. U toj njegovoj bjezaniji, sve mu je postalo
blize i radosnije od Onoga koji ga je zadahnuo zivotom vjecnim. Nije vise ni
pridavao narocitog znacaja dusi svojoj nego se sav usrdesredio na tijelo kome je
trebalo sve vise ugadjati. Pricu o jednom takvom ugadjanju tijelu, koja je
zapisana kod jevandjelista Luke i koju smo danas culi na svetoj Liturgiji, iznio
nam je sam Spasitelj. I zabrinu se bezumni bogatas vidjevsi rod na poljima
svojim, pa veli: Sta cu ciniti? Nemam u sta sabrati ljetine svoje. Ni rijeci
hvale za darove koje je primio od Gospoda, a cinjenica je da nije mogao on
samostalno uticati na prinos letine svoje. Otpavsi od Boga, on je sav u
materijalom, nema ni pomisli da udjeli nekome ko nema, da ucini nesto za
spasenje duse svoje. Da ucini sevap dusi svojoj, kako bi smjelije i bezbriznije
stao pred Tvorca. Ne, ne misli bezumnik na onoga koji mu dade sve to, niti na
bliznje koji su mozda gladni i zedni. Prva pomisao mu je kako to zadrzati sve za
sebe, kako smjestiti da sta ne propadne i ne dopadne susjedima njegovim. I resi
da sagradi nove i vece zitnice, da sve smjesti u njih, pa da onda uziva u svemu
tome na mnogo godina. Samo covjek koji ne misli na Boga moze ovo izreci. Jer
covjek koji misli na Boga i cija je nada u Gospodu, nece ovo ni pomisliti, jer
zna da on nije gospodar niti blaga svog niti pak zivota svoga. Zna da je sve u
Tvorcu i Gospodu, i zna da mu moze biti kao i ovom bezumnom bogatasu, kome
Gospod rece: bezumnice, jos ove noci uzecu dusu tvoju od tebe, a sta si
pripravio cije ce biti? Sveti Jovan Zlatousti savjetuje: "Jesi
li se ti nasitio, sjeti se i gladnoga. Jesi li utolio svoju zedj, sjeti se i
zednoga. Jesi li se ogrijao, sjeti se i zamrzloga".
Ako budes milostiv
i snishodljiv i sam ces dobiti milost za dusu svoju. Koliki li pak znacaj ima
milostinja za spasenje nase, najbolje govori ona prica o dvojici egipatskih
isposnika, koji su trazili da vide da li ima iko na svijetu da bolje sluzi
Gospodu od njih. I njima se to zaista otkrije, i zapovjedi im se da idu tu i tu,
tome i tome covjeku i saznace sta su zeljeli da znaju. Oni dodju, kako im je
receno, i vide obicnog covjeka koji je uzgajao stoku. Posto nisu vidjeli nista
narocito, upitase ga kako se on stara da ispuni volju Bozju? I rece im da sve
sto stekne dijeli na tri dela. Prvi deo daje siromasima, drugi deo potrosi na
gostoprimstvo strancima, a treci deo zadrzi za sebe i svoju cjelemudrenu zenu.
Evo zaista divnog primjera kako valja ciniti i koliko je milostinja bogougodna.
Ali malo je onih koji ovako cine sa svojim bogatstvom, koristeci ga na spasenje
svoje, nego ga uglavnom, kao i onaj nerazumni bogatas, gomilaju i cuvaju, cesto
ni sami ne znajuci cemu. No vratimo se na ono sta Gospod rece bezumnom bogatasu,
"kako ce uzeti
dusu njegovu".
O ovome treba svi mi dobro da razmislimo i da se zamislimo nad ovim, jer nas sve
moze zadesiti iznenadni cas smrtni. Nazalost, u nasem narodu se udomacilo
misljenje kako je dobro kada neko bez muke i patnje umre, naprecac. Kazu, imao
je laku smrt. Mozda je imao laku smrt, ali je veliko pitanje koliko je korisna
tako laka smrt za spasenje duse njegove. Sveti oci vele: "Blago onome ko se
razboli pred smrt, te ima vremena obazrijeti se na sve sto je cinio i pokajati
se za grijehe svoje".
Pogledajmo samo
kroz istoriju izabranog naroda, kako su umirali Bozji ugodnici i pravednici. Svi
oni boluju pred smrt, i u bolesti ne ispustaju imena Gospodnjeg iz usta svojih.
Kako bi izgledalo da je car David umro na precac, ne pokajvsi se i u pokajanju
ne ispjevavsi najljepse molitve. Za ljude koji su nespremni za onaj zivot,
bolest pred smrt je milost Bozja, jer im je dato vremena da se pokaju za sve i
da udju spremni u radost Oca svog. Naravno, bilo je primjera da su mnogi
pravednici umrli brzo, reklo bi se iznenada, Ali nije tako: pravednici nikad ne
umiru iznenada. Pravednici se uvek spremaju za smrt, i svakoga dana ocekuju
rastanak sa ovim zivotom. Tako i mi moramo ciniti, jer nam Gospod tako
zapovjeda: "Strazite,
dakle, jer ne znate ni dana ni casa u koji ce Sin coveciji doci"
(Mt. 25, 13).
Ko se priprema za smrt, taj se priprema za zivot vjecni i on ne zali za bilo
cime. Pojedini misle da ako iznenadno umru nece osjetiti bol, ili se boje smrti.
Boje se zasto? Zato sto se nisu pokajali i boje se pravednog suda Bozjeg. Nisu u
pokajanju pretrpili bol i patnju, pa bi zato da je izbjegnu iznenadnom smrcu.
Varaju se grdno, jer onaj ko ne osjeti bol ovdje, osjetice ga u vjecnosti. A
ovdje je bol prolazan i kratak a tamo vjecan. Zato se molimo Gospodu da nam se
smiluje i zastiti nas od brze i iznenadne smrti. Moramo uvijek biti spremni za
smrt, kao i za dolazak Hristov ponovni, kako bi smo ga docekali spremni i
veseli. Kako ne bismo bili kao onih pet ludih djevojaka. Sveti Antonije veli:
"Misli sam u
sebi i govori: ja necu ostati u ovome svijetu dalje od danasnjeg dana, i nikad
neces sagrjesiti pred Bogom".
Molimo se, dakle, Gospodu da nam ne posalje iznenadnu smrt usred grehova nasih,
nego da nam prodari dana za pokajanje. Amin.
Protonamesnik
Dusan Gnjatic,
paroh londonski
|
