Jevandjelske rijeci koje danas na svetoj Liturgiji cusmo, podsticu nas na razmisljanje o jednoj, za nas, hriscane, koliko interesantnoj, toliko i teskoj temi. To je: odnos nas, hriscana, prema vlastima; i to prema vlasti, ljudskoj i ovozemaljskoj.

  Jeste, Crkva je usmjerena i usmjerava prema Nebu; mi, hriscani, sami, pozvani smo da prema Nebu strijemimo. Ovo je jasno. Kaze Hristos: "Moje carstvo nije od ovoga svijeta" (Jn. 18, 36).

  Ali, na putu ka Nebu mi hodimo Zemljom, zastajkujemo, padamo i ustajemo - sve u svemu, na Zemlji trosimo nase zemaljske dane. I tako smo, svojim zemaljskim zivotima - htjeli mi to ili ne - upuceni na rjesavanje zemaljskih pitanja i problema. Ziveci svoje zemaljske zivote, srecemo se i sudaramo sa ljudima, bliznjim i daljnjim. Tako smo upuceni na kontaktiranje i druzenje sa njima. Od nasih bliznjih i daljnjih ne mozemo i ne smijemo da se ogradimo i izolujemo. Zivot nas navodi da sa svima moramo da regulisemo nase odnose. Mi hriscani ne smijemo da zaboravimo da se samo preko relacija sa ljudima uspostavlja relacija prema Bogu.

  A sad - ukratko o vlasti i nasem odnosu prema njoj. Zna se, nista ne opija kao vlast. I nicega se ljudi ne drze grcevitije od vlasti. I valjda, nista nije opasnije po covjeka i cojstvo od nje, jer nista nije tako zloupotrebljivo kao vlast. Opojnosti vlasti i vladanja nisu uspjeli da se otmu ni apostoli. Vidimo, apostoli, braca Jakov i Jovan Zavedejevi, mole Hrista da ih, po svome vaskrsenju, primi jednoga sa jedne a drugoga sa svoje druge strane. I oni misle ljudski, onako kako mnogi od nas razmisljaju: eto, sad se mucimo i zlopatimo, niko smo i nista, svi nas proganjaju, ali, kad nas Hristos dodje na vlast, kad dodje nasih dugocekanih "pet minuta", onda cemo i mi, jednom, biti neko i nesto. Medjutim, "Isus, dozvavsi ih, rece im: znate da knezovi narodni vladaju narodom i poglavari njegovi upravljaju njim. Ali, medju vama da ne bude tako; nego koji hoce da bude veci medju vama, da vam sluzi. I koji hoce prvi medju vama da bude, da bude svima sluga" (Mk. 10, 42-44).

  Eto, to je sazeti odgovor na pitanje naseg odnosa prema vlasti. Jasno je da ako bismo se drzali ovih Hristovih rijeci ne bi bilo ni potrebno da se postavlja pitanje naseg odnosa prema vlasti. Onda ne bi bilo ni vladajucih ni vladanih, tlacitelja ni potlacenih. Kroz uzajamno sluzenje i zrtvovanje bili bismo svi jednaki.

  Vidimo da u zivotu nije tako. Mnogi ljudi imaju zelju da prije no sto ovladaju sobom zavladaju drugima oko sebe; traze da im se svi bespogovorno pokoravaju. Otuda je doslo da se jedno mjesto iz Pavlove Poslanice Rimljanima cesto citira; tim se apostolovim rijecima manipulise u zelji da se dokaze da je Crkva uvijek sluzila vlastima, pokoravala im se i trazila od hriscana da tako cine. Da vidimo da li je to bas tako.

  Doduse, apostol Pavle u pomenutoj poslanici kaze: "Svaki covjek da se pokorava pretpostavljenim vlastima. Jer nema vlasti a da nije od Boga; Bog je postavio vlasti koje postoje. Stoga, ko se protivi vlasti - protivi se Bozjem poretku a koji se protive primice svoju osudu" (Rim. 13, 1-2). Ali u daljem tekstu apostol Pavle obrazlaze svoj stav iz kojeg se vidi o kojim i kakvim vlastima je rijec. Jer, on veli: "Vladajuci nisu strah za dobro djelo, nego za zlo. Ako pak hoces da se ne bojis vlasti, kaze apostol, cini dobro pa ce te vlast hvaliti. Ona sluzi Bogu za tvoje dobro. Ako pak cinis zlo, boj se, jer ne nosi mac uzalud. Ona je u sluzbi Bogu, gnevni osvetnik onome sto cini zlo. Zato joj se treba pokoravati ne samo zbog gneva, nego i savjesti radi" (Rim. 13, 3-5).

  Iz ovoga je jasno da za hriscane ne postoji problem odnosa prema vlastima. Za pravedne, koji ionako ispunjavaju Bozju volju, vlasti kao i da ne postoje. Hriscanima je Bozja volja i njegov zakon iznad svega. Radeci cestito i posteno svoj posao, hriscanin i ne primjecuje vlast. On ne dolazi u sukob sa njom. Razumljivo je da je grjesnicima vlast daleko cesca preokupacija.

  Svoju misao apostol slijedi i dalje kaze: "Svakom dajte ono sto ste duzni: kome porez - porez, kome carinu - carinu, kome strah - strah, kome cast - cast" (Rim. 1, 7). Ali i ovo uz premisu da je Bog Gospoda naseg Isusa Hrista, Otac slave... "iznad svakog poglavarstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i nad svakim imenom koje se naziva ne samo na ovom svijetu nego i u buducem" (Ef. 1, 21). Na ovo nas podsjeca i apostol Juda kad kaze: "Jedinom Bogu spasitelju nasem... (pripada) sila i vlast prije svakog vremena i sad i u sve vijekove" (Juda, 25).

  Covjeku je Bog dao razum i dostojanstvo slobode. Slobodu da bira i da prema svome izboru bude sudjen i presudjivan. U ovome je smisao nase hriscanske nade na spasenje. Jer, ako bismo bili stvoreni kao savrseni automati, programirani na cinjenje dobra, ako ne bismo imali mogucnosti da biramo, onda ne bismo mogli biti sudjeni za losa ni nagradjivani za dobra djela. Razum nam je dat da njime regulisemo sve nase odnose pa i odnos prema vlasti. Kao razumna bica moramo sve da podredimo razumnom prosudjivanju. Nicemu se ne smijemo predavati nerazumno ni slijepo. Ovome nas uci cjelokupna istorija a i nas svakodnevni zivot. Jer, kaze se u Svetom pismu, u Knjizi o Jovu: "Veliki nisu svagda mudri, i starci ne znaju svagda sta je pravo" (Jov, 32, 9).

  I nas pjesnik kad pjeva "Sloboda je data za covjeka" kao da parafrazira cara Davida, koji je, znamo, osjetio svu slast i izazov vlasti, koji savjetuje, pomalo grubo i neuvijeno: "Nemojte biti kao konj, kao mazga bez razuma, kojima uzdom i zvalama valja obuzdati gubicu" (Ps. 32, 9).

  I na kraju - da ne duljimo. Neka su nam uvijek na umu rijeci apostola Petra, koji kaze: "Boga treba slusati vise nego ljude" (D. ap. 5, 29) da bismo se spasili. Amin.

Vasilije Tomic