O Strasnom sudu

  Pravoslavna crkva je, prije pocetka Velikog (Vaskrsnjeg) posta, propisala i cetiri pripremne nedjelje. Pripremne nedjelje u kojima se hriscani pozivaju da pripreme sebe, duhovno i fizicki, za pocetak potpunog ociscenja svoje duse i tijela, kako bi se kroz: post, molitvu, ispovijest i dostojno pricescivanje docekao Praznik nad praznicima, Hristovo Vaskrsenje.

  Kroz nedjeljna Jevandjelja, Crkva nas poucava i usmjerava ka krajnjem cilju svakog covjeka. Kroz ove cetiri pripremne nedjelje, na svetim Liturgijama se citaju sveta Jevandjelja koja nas upucuju da prvo sagledamo sebe, spoznamo svoje moralno stanje i nasli pravi razlog zasto to da cinimo.

  U danasnjem svetom Jevandjelju, Gospod Isus Hristos nam direktno govori o krajnjem cilju ljudskog zivota na zemlji i objasnjava: o Njegovom drugom dolasku, Poslednjem ili Strasnom sudu. Svojim ovaplocenjem, od Duha Svetoga i Marije Djeve, Gospod Hristos je kao Bogocovjek bio izmiritelj Boga sa covjekom, iskupitelj ljudskih grijeha jer je primio na sebe ljudske grijehe koji su pomracili moralni lik covjeka i odvojili ga od Boga. I na kraju, kroz svoju jevandjelsku pouku, preko Vaskrsenja, Gospod Spasitelj nas izvodi iz tame u svijetlost. Hristos nam je dao put kojim treba da idemo, put koji nas vodi ka spasenju. A kraj toga puta, Hristos nam objasnjava u danasnjem Jevandjelju: "A kada dodje Sin Covjeciji u slavi svojoj i svi sveti andjeli sa njim, tada ce sjesti na prijesto slave svoje. I sabrace se pred njim svi narodi, i razlucice ih jedne od drugih kao pastir sto razlucuje ovce od jaraca" (Mat. 25, 31-32).

  Zastanimo i zamislimo se nad ovim Hristovim rijecima, posebno ako sumnjamo u Poslednji ili Strasni sud. Mnogi ljudi, radi svoje malovjernosti, sumnjaju u taj sud. Smatraju da se skrstanjem ruku na grudi, sklapa i knjiga o covjeku i o svim desavanjima oko njega. Da li se i mi slazemo sa "teorijom" da, ma kakvim zivotom zivjeli, svi jednako zavrsavamo, da se za nas sve skoncava smrcu, jer poslije smrti nista i ne biva sa nama?

  Provjerimo ovu "teoriju" na primjeru ovoga grada u kojem zivimo. Zamislite ovakvu sliku: Grad je izdijeljen na mnoge ulice koje se medjusobno ukrstaju, a na raskrsnicama su saobracajni znaci koji nikoga ne obavezuju; prodavnice su prepune raznorazne robe na kojoj su istaknute cijene, ali na izlazu postoje samo kutije za ubacivanje novca i niko nas ne kontrolise; u otvorenim bankama je postavljen novac i mi bez limita uzimamo i upotrebljavamo koliko i kako zelimo; radimo i doprinosimo koliko mi hocemo a jednako nas plate. Sta bi se desilo? Neki od nas kretali bi se ulicama pazeci ko treba prvi da prodje raskrsnicu, a neki, opet, ne; neki bi u prodavnicama uzeli onoliko stvari koliko je zaista potrebno i stavili bi u onu kutiju onoliko novca koliko treba, neki bi samo djelimicno platili, a neki bi uzeli sto vise bez placanja. Neki bi u bankama uzeli novca koliko smatraju da ih spada, neki bi uzeli vise nego sto su ulozili; neki ne bi nista ulagali a uzeli bi sve. Dakle, neki od nas bi radili prema svojoj savjesti, neki prema svojim zamisljenim potrebama, a neki, opet, da bi sto vise prisvojili i sto dalje stigli. A ni za koga od nas ne bi postojala nikakva obavezujuca norma ili sankcije.

  Koliko bi se dugo moglo zivjeti u takvom gradu i da li bi se uopste moglo zivjeti?

  Zakljucujemo da je to nemoguce, a posebno bi bilo moralno nepravedno prema onima koji bi se ponasali prema svojoj savjesti. Sigurno je da i takvima njihova savjest ne bi mogla dugo biti putovodja, jer sve oko njih bi ih upucivalo na zakljucak: postupao ispravno ili neispravno, jednaka nam je nagrada, plata.

  Ako vec ne prihvatamo da bi u takvom gradu na takav nacin moguce bilo zivjeti, zasto bi se slozili da je pravedno da se nasa knjiga zivota otvara nasim radjanjem a zavrsava nasim skrstanjem ruku na grudima, nasom smrcu? Ako bismo i ovo prihvatili, da li bi, onda, Bozije zapovijesti i Hristova jevandjelska nacela imali svoje opravdanje? Jer, u tom slucaju, za sve nas, zivjeli po Bozijem zakonu ili ne, plata bi bila ista i jednaka - smrt.

  Ne budemo potisteni i razocarani, jer cilj i smisao ovozemaljskog zivljenja je potpuno drugacije postavljen!

  Svakoga od nas je Bog stvorio kao psihofizicko bice; Bog nam je, dakle, darivao besmrtnu dusu, kao najdragocjeniji dar, i tijelo kao sasud nase duse. Dao nam je zapovjesti i jevandjelska necela po kojima treba da zivimo. Gospod Isus Hristos je, svojim vaskrsenjem, potvrdio da covjekovi dusa i tijelo ne propadaju. Bas kao sto i starozavjetni prorok Danilo kaze: "I mnogo onijeh koji spavaju u prahu zemaljskom probudice se, jedni na zivot vjecni a drugi na sramotu i prijekor vjecni" (Dan. 12, 2). Tu nalazimo i odgovor na nasa pitanja i sumnje: zasto gresnici (oni koji cine zlo) ne bivaju uvijek kaznjeni za svoje grijehe u ovozemaljskom zivotu? Sveti apostol Pavle kaze: "A ti, zasto osudjujes brata svoga? Ili ti, zasto nipodastavas brata svoga? Jer cemo svi predstati sudu Hristovom" (Rim. 14,10).

  A Gospod Isus Hristos nam obecava: "I izici ce, koji su cinili dobro u vaskrsenje zivota, a koji su cinili zlo u vaskrsenje suda" (Jov. 5, 29). Amin.

Protojerej Drago Knezevic,
paroh edmontonski