Svi smo mi, braco i sestre, pozvani i prizvani da budemo sinovi Bozji. Ne zovemo li mi Boga ocem nasim i ne obracamo li mu se u molitvi tako? Samo - da bismo se usudili da Oca nebeskog zovemo ocem nasim, moramo da zivimo tako kako od nas, hriscana, nas Otac nebeski ocekuje. "Koji se vladaju po duhu Bozjem, oni su sinovi Bozji" (Rim. 8, 14). Moramo biti u saglasnosti sa voljom Bozjom. Kaze nam Hristos da "ko izvrsuje volju Oca mojega koji je na nebesima, onaj je i brat moj, i sestra, i mati" (Mt. 12, 49).

  Mi, hriscani, Hristovim imenom smo obiljezeni, Krstom Hristovim oznaceni. Time, vjerom svojom i djelima, treba da se izdvajamo od drugih koji nas okruzuju. Sveti apostol Pavle opominje hriscane u Filipima pa ih poziva da budu "pravi i cijeli, djeca Bozja, bez mane, usred roda nevaljaloga i pokvarenoga" (Filip, 2, 15), da bi mogli drugima svijetliti "kao vidjela svijetu" (Filip, 2, 15). A korintske hriscane opominje da izidju i odvoje se od onih koji grijese (2. Kor, 6, 17). Nije dovoljno nazvati se samo imenom Hristovim a dalje zivjeti onako kako tom svetom imenu ne dolikuje. "Po tom se poznaju djeca Bozja i djeca djavolja: koji god ne tvori pravde, nije od Boga" (1. Jn. 3, 10), veli sveti apostol Jovan Bogoslov.

  Djeca smo Bozja ako smo braca, po ljubavi, medju sobom bez obzira kojima nas pregradama odvajali jedne od drugih. Bog je iz prevelike svoje ocinske, bozanske, ljubavi prema nama uzeo na sebe oblicje tjelesno, na ramena svoja primio grijeh nas praroditeljski, zrtvovao se, stradao i raspet bio da bi nas iskupio koji smo pod zakonom, "da primimo posinastvo" (Gal. 4, 5). Vjera u Hrista objedinjuje nas u zajednicu jednovjernih, onih, dakle, koji kroz Hristovu ljubav i zrtvu u Ocu njegovom dobijaju oca svog nebeskog "koji nas dragovoljno porodi rijecju istine, da budemo novina od njegovog stvaranja" (Jak. 1, 18). "Vidite", uzvikuje sveti apostol Jovan, "kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Bozja nazovemo i budemo" (1. Jn. 3, 1). Svi smo mi "sinovi Bozji vjerom Hrista Isusa; jer, koji se god u Hrista krstise, u Hrista se obukoste" (Gal. 3, 26-27), veli sveti apostol Pavle galacanima.

  Ali, braco i sestre, nasa djela ne smiju da odudaraju od nase vjere. Jer, ako grijesimo, ako se klanjamo idolima vremena ovog, ako smo hriscani samo rijecima, onda takvim zivotom mi Hrista ponovo razapinjemo. "I ne dohvatajte se do necistote i ja cu vas primiti. I bicu vam otac, i vi cete biti moji sinovi i kceri, govori Gospod svedrzitelj" (2. Kor. 6, 18). Zato nas sveti apostol poziva "da ocistimo sebe od svake poganstine tijela i duha, i da stvorimo svetinju u strahu Bozjem" (2. Kor. 7, 1).

  Kao hriscani moramo da racunamo na puteve uske i trnovite i zato putujemo ka vjecnosti i stazama odbijanja, neshvatanja i stradanja. Carstvo Hristovo nije od ovoga svijeta, znamo, pa ni nase carstvo, onda, ne moze biti od svijeta ovoga. Tako je nas zivot u nasim porodicama odsjaj zivota koji bi trebalo da zivimo u velikoj porodici hriscanskoj. Dobar otac kara sina svoga da bi od njega stvorio dobrog covjeka. Tako, "koga ljubi Gospod, onoga kara, i kao otac sina koji mu je mio" (Price, 3, 12), veli Premudri Solomon.

  Na zemlji smo suoceni sa mnogim izazovima. Na sve strane su iskusenja, puno toga oko nas mami nas na grijeh. Mnogi nas zovu, izazivaju i pokusavaju da primoraju da se njima klanjamo, njih da prihvatimo za oceve i da njima poklonimo ljubav i savjest svoju. A mi, kad znamo ovo o cemu vam govorih, treba da smo odlucni pa da uzviknemo poput proroka Isaije: "Ti si, Gospode, otac nas, ime ti je od kako je vijeka izbavitelj nas" (Is. 63, 16). Nemojmo da otvrdnjavamo srca nasa, ne dozvolimo da grijehom iz njih istjeramo Boga, da izgubimo mjerila i smisao za bogopoznanje. Moramo da srcima svojim poznamo da nas Gospod Bog nas "gaji kao sto covjek gaji svoje dijete" (5. Mojs. 8, 5).

  O ovome danu, braco i sestre, posvecenom ocima, razmisljajmo ne tjelesnom mislju, gledajmo, ne tjelesnim ocima, no duhovnim i spoznajmo: ko smo, odakle smo i kuda nam je ici. I uvidimo da smo ljubavlju Bozjom prizvani u zivot ne radi propadljivosti i trulezi, ne zbog gomilanja bezvrijednih stvari i krpica no radi spasenja i posinastva u krilu Bozjem.

  Pozvani smo da budemo djeca Bozja; poziv je lijep ali je i obaveza velika. Ako se Bogu obracamo molitvom i kazemo mu: "Oce nas", to nas obavezuje da kroz savjest svoju provjerimo koliko nam djela nasa dozvoljavaju da tako zovemo Stvoritelja naseg. Nastojmo da nam zivoti budu u saglasnosti sa slikom i prilikom Bozjom po kojoj smo stvoreni. Onda bismo smjeli da se usudimo da, poput psalmopjevca Davida, uskliknemo Bogu: "Ti si, otac moj, Bog moj i grad spasenja moga" (Ps. 89, 26). Amin.

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
paroh prvi torontski