Dan Sv. Save je sjecanje na one pjesnikove rijeci o pojanju "svete Liturdjije, onog svijeta kao i ovoga" - nebeske i zemaljske. A to je dan kada Sv. Savu proslavlja i nebeska i zemaljska Srbija. I kada se zamislimo znamo da nas je manje, nazalost, ostalo na zemlji da slavimo Boga i njegova Sveca; vise nas je na nabesima kuda smo sami isli i kuda su nas drugi, prije vremena i na silu, slali i otpravljali.

  "Niko nema sto Srbin imade" - cesto cujemo kako se pjeva. "Srbin ima svoju krsnu slavu; Srbin ima svoga oca Savu". Znao je nas covjek oduvijek da je sam i nemocan - prizivao je Boga i krsnu slavu u pomoc; znalo je svako srpsko pleme da mu niko do Bog i Slava nece pomoci da djecu dobru rodi i vaspita, hljebom nahrani i od dusmana odbrani; Znao je nas Srpski narod da je "slamka medju vihorovi" izmedju ostalih naroda koji ga okruzuju, pa je uzeo Svetoga Savu da ga pred Prestolom Bozijim zastupa i Bogu za svoj rod molitve uznosi. I samo toj nasoj vezi Neba i Zemlje imamo da zahvalimo sto smo, ipak, prezivjeli i odrzali se da se ne zagubimo, stoljecima. Narocito je to vazno za nas udaljene od Otadzbine, od svojih korjena i istocnika kulture, vjere i obicaja.

  Mi smo, braco i sestre, oduvijek bili ne samo trun u ocima drugih nego slama zabodena tamo gdje ih najvise boli - u njihovu svijest da pripadamo necemu sto oni nemaju, vjeri iskonskoj pravoj. I zato, neprijatelja nam nikada nije manjkalo. Prijatelje smo mi mijenjali, ili oni nas; prijatelje smo mi trazili i stvarali, neprijatelji su trazili nas i dolazili sami. Dolazili su da od nas uzmu ono sto oni nemaju, blagodatnu vjeru Pravoslavnu, koja cuda stvara i koja po rijecima duhovne pjesme od ribara stvara apostole i od prostih ucene. Zato su, cini nam se, svi vjetrovi duvali nama u suprot, raskrsnice svjetova i kultura isle su preko nasih medja. Srpski narod je imao protiv sebe dvije najstrasnije monarhije; jednu sa istoka i drugu sa zapada, otomansku (tursku) i austrougarsku; i dvije najiskljucivije religije, muslimansku i rimsku (Up. J. Ducica, Gradovi i himere). Bilo je vremena kada nas je bilo koliko i najvecih naroda evropskih, samo sto nam se oni, po kulturnim dostignucima, po pismu, poeziji, umjetnosti, fresci, gradjevini i drugom nisu mogli ni primaci. Sada je njih i po pedeset miliona vise. Toliko je nas, Srba, na silu, preko maca i lomace, slato u nebesku Srbiju, gdje smo po broju svetaca, pravednika, mucenika i ugodnika Bozijih, jos najbrojniji. Zato, mi Srbi smo nebeski koliko i zemaljski narod.

  Uza sve to, moramo stati i priznati: najveci neprijatelj mi smo sami sebi. Kada su nas drugi, ma i za kratko na miru ostavljali, mi smo se okretali jedni protiv drugih, a ponekada i svi skupa protiv Boga. Bivale su tada dinasticke borbe, ustajali smo jedni na druge, sve dok nam tudjin nije bio gospodar. A to i danas cinimo. Zaboravljali smo taj nebeski dio Srbije, Svetoga Savu smo zamjenjivali Rastkom, a mjesto nebeskih ideala stvarali smo zemaljske idole. Ocekivali smo da nas ljudi druge vjere i kulture spasavaju, a svoju vjeru i kulturu smo mijenjali da bi njima ugodili. I tada smo zaboravljali da nam jedino Bog i Svetac njegov Sava moze pomoci.

  Sveti Sava nam je propovijedao bogoljublje, bratoljublje i covjekoljublje. Za ljubav prema Bogu, odrekao se uzivanja ovoga svijeta, i posao da slavi Boga. Svojim bratoljubljem, osim sto je izmirio bracu, jos je na saboru u Zici govorio, da treba da zivimo kao narod jedne vjere, jedne ljubavi, u svemu slozni i pobozni. Jer nama brata bez jedne vjere i jedne ljubavi. Znali su i neznabozacki vladari moc Sv. Save, zato nije slucaj sto su mu se i sultani obracali kao kralju, a mase nekrstenog svijeta klanjale mu se na putu po Istoku. Covjekoljubljem svojim Sv. Sava je osvajao. Poznato je kako je madjarskog kralja Andronika rasplakao i ukrotio da ne ratuje protiv Srbije. Sva cuda Sveti Sava je postigao ne macem, vec bogoljubljem, bratoljubljem i covjekoljubljem.

  Zato nije lako Svetom Savi danas kada nas gleda kako nas nesloga razdire. Ne vapije li pred Bogom Sveti Sava, kada vidi da se njegovim imenom kitimo ali po njemu ne zivimo. Zar on, koji je, kako narodne pjesme svjedoce, potrosio svoje i ocevo blago gradeci zaduzbine (crkve i manastire) da se u njima "poje Liturdjija, onog svijeta kao i ovoga", moze da blagoslovi onoga koji govori i radi protiv srpskog manastira. Zar nas nije opredijelio za nebeske stvari, kada je i sam prezreo "carske dvore, krunu i porfiru, i otisao da svjetlost trazi u skromnome manastiru". Sav znacaj i smisao manastira je u ocuvanju naroda u vjeri i duhu Otaca nasih. Zato su sirom srpskih zemalja kao zvijezde rasuti manastiri koji su nam dolivali vjeru, krepili nadu i gajili ljubav. Zato, po uzoru na Svetitelja i mi gradimo zaduzbine, crkve i manastire da se u njima ujedinjujemo i sa Bogom mirimo.

  Jos uvijek podijeljeni i razdjeljeni slavimo ga u dva svoja kruga - cije li ce molitve Bog primiti. Zabavljeni svojom neslogom, vrteci se u svojim krugovima, ne vidimo sta nam se izvan njih zbiva: da nam se narod odnarodjava, da ga je zahvatila zapadnjacka rijeka, da zaboravlja jezik, vjeru i tradiciju. Koliko li je nas ovdje i sada, Srba koji neznaju gdje je Crkva. Koliko je kuca, i novodoslih a i starijih, u koje svestenicka noga nije prag prekoracila. Koliko srpskih kuca ima bez ikone, koliko srpskih kuca ima kandila, koja ce praznikom paliti, i tamjan kojim ce kucu kaditi. Koliko ih je koji su svoju vjeru zamjenili vjerom u "dobro mi je danas, lijepo civim, i ucivam". Koliko danas ima Srba otpalih od svoje vjere, koje su sekte zavele? Koga sveca oni vole i kome se oni za spas i srecu Roda svoga mole.

  Braco i sestre, Sveti Sava je isao neumorno i ucio svoj narod. Zvao ga na slogu i istinu. Ko mu se odazivao, blagosiljao ga je; onima koji su se oglusili, i ledja okretali, prijetio je kletvama. I to strasnim. Svetitelj nas i danas nas poziva na slogu i ljubav. I svagda kada se nismo odazivali, stizala nas je kletva. I stize nas, kad tad. I svaki onaj, ma kako on sebe zvao, koji ljubavi nema, ko se ogradio mrznjom na svoj rod, neprijatelj je svoga roda. A Sveti Savo nas uci: "Pridjite ceda poslusajte mene strahu Gospodnjem naucicu vas...". I danas kada bi htjeli stati i slusati, Sveti Sava, vjerujem, rekao bi nam jednu jedinu recenicu: Volite se i molite se. Jos bi nam rekao da smo svi, i ovakvi kakvi smo, ipak njegova djeca, duhovni porod njegov. Svi smo mi Srbi i to nam niko ne moze oduzeti, do mi sami. Mozemo i oduzimamo, ako govorimo i radimo protiv onoga sto je govorio i radio Sveti Sava.

  Zato, braco i sestre, volimo se, a Bogu i Svecu nasem molimo se! Amin.

Episkop Georgije