Vecina naroda voli da ide na bankete; u proslu nedelju smo, tako, imali slavski banket, slavili smo, ovdje u nasoj crkvi u Hamiltonu, hramovnu krsnu slavu - Sv. oca Nikolaja. I ovonedeljno sveto Evandjelje Hristovo govori o jednom banketu. Govori nam o covjeku – domacinu koji je spremio veliki banket i pozvao mnoge zvanice da dodju; ali mnogi su odbili da dodju navodeci brojne razloge i izgovore.

  Svemoguci Bog poziva nas hriscane na cetiri velika banketa i mi treba da pazimo kakve izgovore dajemo za nedolazak ili za neodziv na ove pozive. Prvo veliko slavlje Bozje desava se svakoga dana. Ovo slavlje je hrana kojom hranimo svoje tijelo – "hljeb nas nasusni" za koji radimo i mucimo se. Ali, opet, sta bi bilo i od te nase muke da Bog ne posalje kisu i suncane zrake? Da li bi se zemaljsko cudo desilo i da li bi proizvodnja zitarica i biljaka bila uopste odgovarajuca  da zemlja nije plodna i dobra?

  Za ovaj banket niko se ne izgovara. Svi usvajaju Bozji poziv. A tako i treba biti, jer Bog zeli da uzivamo trud ruku svojih. Ali ne zaboravimo da budemo blagodarni za ovu velicanstvenu Gospodnju "veceru". Izrazimo je onako kako i valja, molitvom Bogu. Koliko se nas prekrsti prije jela? Koliko nas ocita molitvu "Oce nas" prije nego sto podigne viljusku i isprazni tanjir? Koliko se nas sjeti gladnih koji odlaze na spavanje bez vecere?

  Drugi Bozji banket je baket za nase duse. Hristos je jednom rekao da "covjek ne zivi samo o hljebu"; covjek mora da hrani i dusu. Ovaj svecani praznik – slavlje i banket na kome hranimo dusu svoju – je Sveta Evharistija, Sveto Pricesce, odnosno, Sveta Liturgija. To je Tajna Vecera u kojoj se sjedinjujemo sa samim Hristom. Hristos sam silazi dolje, spusta se da zivi u nama i da ima udio u nasem zivotu. "Evo stojim na vratima i kucam; ako ko cuje glas moj i otvori vrata, uci cu k njemu u veceracu s njim, i on sa mnom" (Otkr. 3, 20).

  Za vreme Sv. Liturgije i sluzbe Sv. Pricesca – za 52 nedelje i nekoliko velikih praznika u godini – poziv glasi: "Sa strahom Bozjim i vjerom, pristupite". Bozji sluzitelji – svestenici, zovu djecu duhovnu da ucestvuju u ovoj svecanosti u svoj bezazlenosti i cistoci duse i tijela. Oni zovu mladje da prime Hrista u svetom pricescu, da zadovolje sve potrebe tijela i duse; oni zovu sve roditelje da ne zanemare trpezu koju je Bog ljubazno spremio; oni zovu starije narastaje da se upoznaju sa Hranom koju ce jesti u vjecnosti. Oni zovu bogate da ih podsjete na ogromnu cijenu ove dragocjene Hrane koju je Hristos platio svojim raspecem i smrcu; oni zovu siromasne da im ponude neprocjenjivo bogatstvo Hristovo putem Sv. Evharistije. Jos jedan duhovni banket na kojem se hranimo za vrijeme Sv. Liturgije je Rijec Bozja. Od nedelje do nedelje Hristova nauka nam se nuci da je primamo i da primijenimo u svakodnevnom, zemaljskom zivotu. Nije li ovo carski banket i premudrost Bozja, koju mi samo mozemo da primimo i prisvojimo?

  Clanstvo u Crkvi je dozivotni banket kojeg Bog pribavlja za nas. Bog nas docekuje u ovu crkvenu familiju onda kada se ponovo rodimo vodom i Duhom kroz Sv. tajnu Krstenja. Crkva je, braco i sestre, zivi i dinamicni organizam. Glava Crkve je zivi Hristos, a tijelo se sastoji od zivih clanova, i mi smo dijelovi te Crkve. Mi smo, kao narod Bozji, ta ziva Bozja Crkva.

  Cudnovata je istina da nam je Hristos povjerio Carstvo – zemaljsku Crkvu. Sta je Crkva, sta ona cini, zasto postoji i sta ce ona biti – zavisi od nas, njenih clanova. Ako samo hocemo, u Crkvi mozemo naci najveci zivotni cilj i vrednost. Ona nam priprema dozivotni banket, od kolijevke do onoga momenta kada zadobijamo krunu – nagradu, platu na naebesima, u vjecnosti.

  I ovdje, kao i na prethodnom banketu, izgovori su mnogi za nedolazak.

  Cetvrti banket koji je Bog pripremio za svoje izabranike je najslavniji. "Sto oko ne vidje, uho ne cu, i u srce covjeku ne dodje, ono pripremi Bog onima koji ga ljube" (1. Kor. 2, 9). Ovo je vjecna gozba i slavlje na Nebu. Ovo je neogranicena Hristova radost.

  Mozda je neocekivano posmisliti da bi neko odbio Bozji poziv na ovu vjecnu gozbu, na kojoj ima mjesta za sve. Jer Hristos moli i poziva sve da dodju. On je vec tamo i sprema mjesto za nas. Mjesta su vec rezervisana – imena su ispisana na plocicama. Ali ce ipak neki odbiti da dodju.

  Pogledajmo ponovo pricu iz danasnjeg sv. Evandjelja. Hristos rece: "Neki covjek zgotovi veliku veceru i pozva mnoge". Ali oni pocese da se izgovaraju. Jedan rece da je kupio "njivu" i morase izici da je vidi; drugi je kupio "pet jarmova volova" i morao je da ode da ih isproba; treci se, opet, ozenio, i zato nije mogao doci na gozbu…

  Sta narod odvraca od cudesnog banketa kojeg je Bog spremio za goste? Zasto se narod ne odaziva na Hristov poziv da se pridje sv. pricescu sa strahom Bozjim, sa ljubavlju i vjerom? Svakodnevni poslovi i brige oko kupovine i trgovine. I kad bi se uvazila tezina ovih izgovora, svi su opet slabi. Jer niko ne kupuje zemlju ili kucu prije nego sto je vidi, ili auto prije nego sto ga proba, a sto se mladozenje tice, i za nevjestu je bilo mjesta na gozbi, ako ne bas sutradan po zenidbi, onda vec po povratku sa bracnog putovanja, da se blagodari Bogu za sretno putovanje.

  U ovoj Hristovoj prici domacin posalje svoje sluge na gradske ulice da pozovu goste na slavlje, a pouka se zavrsava opomenom: "Jer vam kazem da nijedan od onih zvanih ljudi nece okusiti moje vecere" (Luka, 14, 24).

  Nije li se ovo desilo i nama, srpskom narodu? Nije li isto i sa srpskom svetom zemljom, srpskim Jerusalimom – sa krvlju natopljenim Kosovom? Ne desava li se ovo sa nama u inostranstvu? Gradimo velicanstvene i velelepne hramove a ni  mi ni nasa djeca ne dolazimo u njih! Ako ponekad i zavirimo, to je samo onda kada je neka nasusna potreba!

  Kako se mozemo usuditi da olako shvatimo poziv na Bozje slavlje – nas odlazak u crkvu na svetu Liturgiju nedeljom i praznikom? Hocemo li se oglusiti i o poziv da se pricestimo? Hocemo li odbiti da zuzmemo svoje mjesto u zivotu i radu svoje Crkve? Kako se mozemo usuditi da odbijemo misliti o vjecnosti koja nas ocekuje poslije ovog zivota?

  Preispitajmo zato svoje izgovore koje dajemo Gospodu. Bozji banketi i gozbe su pripremljeni. Mi smo pozvani da ucestvujemo u njima. I umjesto da se izgovaramo, radosno prigrlimo ovaj poziv. Dolazimo u crkvu redovno i na vrijeme, odazivajmo se svojim stvarnim potrebama i potrebama svoje, Bogom dane djece. Spremimo se pazljivo za najsvetiju tajnu, za tajnu svetog Pricesca, onako kako pravoslavnom hriscaninu dolikuje: putem posta i kajanja za grijehe, i putem svete tajne Ispovjesti. Amin.

protojerej Stevan Stojsavljevic
paroh istocnohamiltonski