Trideset i osam godina jednom covjeku je bila potrebna pruzena ljudska ruka; ne da ga pomiluje, ni da ga potapse i osnazi nego da ga gurne naprijed pa makar to guranje grubo ispalo.

  "Gospode, nemam covjeka da me spusti u banju kad se voda zatalasa; dok ja dodjem, drugi sidje prije mene" (Jn. 5, 7). Zamislite muke covjeka koji dugih 38 godina boluje od opake bolesti i ciji je spas zavisio od toga da li ce ga ko gurnuti u cudotvornu vodu jerusalimske banje Vitezde. On je 38 godina cekao da neko prema njemu pruzi svoju ruku. "Jer je andjeo silazio u odredjeno vrijeme u banju i zatalasavao vodu; i ko je prvi usao - posto se voda zatalasa - bivao je zdrav, ma od koje bolesti da je patio" (Jn. 5, 4), veli sveti jevandjelist Jovan. Trideset i osam godina je uzaludno cekao i tek poslije svih tih bolnih i tegobnih godina docekao je da naidje Hristos koji ga je primjetio i zdravlje mu ponudio.

  I mi zivimo u vremenu kad je ljudima, vise od svega, potrebna pruzena ljudska ruka. Tako je svuda, a ovdje, narocito. Ovdje smo upuceniji jedni na druge i zavisniji jedni od drugih. Ovdje se nase savjesti stavljaju cesce na probu nego bilo gdje drugdje.

  Nas, svestenike, skoro svakodnevno pozivaju ljudi sa sviju strana, sve zbog muka i nevolja raznih. Dolaze svakodnevno u nasu sredinu oni koje je nesreca Otadzbine gurnula u bijeli svijet. Neki su sami, neki sa porodicama a svi u mukama slicnim. Nekima je neko nesto u samohvalisavom zanosu obecao pa sad toga ni od korova nema da svoje obecanje i hvalu ispuni. Ima tu i rasturenih porodica, razbijenih licnosti i situacija ocajnih. Stasali i zreli ljudi iskorjenjuju se i pokusavaju da se presade u novu zemlju. To nije ni malo a ni bezbolno. Prepuno je primjera kad se to presadjivanje u nesrecu obrne.

  Mnogi od njih, tumarajuci na sve strane i kucajuci lijevo i desno, pokucaju i na nasa vrata, trazeci pomoci od Srpske crkve i nase kolonije. Ocekuju od nas ono sto bismo im mi, zajednica naroda jedne krvi i vjere, morali ponuditi. Dusa me zaboli kad ih, nemocne, mi, nemocni, moramo da razocaramo. U mjeri sopstvene snage i dusevnih moci pokusam da ih ohrabrim; da im pokazem da ih zaista razumijem i da saucestvujem u njihovim mukama. Osjetim u izrazu njihovih lica i u glasu nerazumijevanje i prijekor. "Nama je receno - vele - da je ovdje Crkva mocna; treba samo u Crkvu da se javimo i bice pomoci." Kao posljednju odbranu kazem im, da Srpska crkva, ovdje i svuda, ima onoliko koliko joj njen narod daje da ima; ona moze pomoci koliko je njoj pomognuto. Narod koji je uobicajio da iz dzepa vadi sitninu i Crkvi je daje, ne moze ocekivati od Crkve da mu ona krupninom uzvraca. "A kako drugi?", kazu mi. "Kod drugih je drugo i drukcije", odgovorim.

  Da bi i kod nas jednom bilo "kao kod drugih", morali bismo se promijeniti, da ne kazem, uozbiljiti. Trosimo se vijekovima na besplodne carke, ispravljamo nase vjecito "krive Drine" i istjerujemo kojekakve pizme i inate dok nam svi nasi vozovi izmicu i vrijeme nas nemilosrdno gazi. Zato se mi, kao zajednica, izmedju sebe jedva raspoznajemo a drugi nas i ne uzimaju za ozbiljno.

  I kad ovi, novi, kojima smo mi, danas, potrebni, ne nadju kod svoje brace pomoci ni podrske, okrenu se od nas i pocnu sami svoju muku da muce i da se probijaju kako znaju i umiju. Labaviji od njih postanu laki plijen kojekakvih sekti i ujarme se da za njihov racun bazaju od vrata do vrata i svoju novu vjeru prodaju. A kako smo, kao narod, vrijedni i uporni, a ni pameti nam ne fali, mnogi od njih, Bogu hvala, uspijevaju nekako. Da smo svi skupa bolji i razumniji, svi bi oni uspijevali i brze i lakse i sa daleko manje maltretiranja i ponizenja. Poslije svega, kad nekako uspiju, ne zele da budu bolji od nas koji prema njima nismo bili dobri pa kazu: "Ni meni niko pomogao nije, zasto bih ja sad pomagao drugom." I tako, nase nesrecno kolo nikako da se prekine. Bivsi nevoljnici ne pomazu sadasnjim a ovi nece pomagati buducim. Zbog svega toga stojimo tamo gdje smo se nasli i tapkamo u mjestu do iznemoglosti.

  Mnogo je, i na svakom koraku, ljudi, brace nase kojima je potrebna nasa pruzena ruka. Zar nije tragicno po sve nas da neko, usred naseg mnostva i svih nasih prevelikih pameti i svadja, zavapi ka Nebesima: "Gospode, Gospode, covjeka nema da mi ruku pruzi!"

  Da ti vapaji ne bi dodijali, razmislimo, prvo, sta i kako da radimo; organizujmo se nekako i predjimo na akciju. Pruzimo ruke pomoci onima koji sada nase ruke traze da bi i oni pruzali svoje ruke potrebitim. Tako ce nam svima bolje biti.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
prvi paroh torontski