SRPSKA PRAVOSLAVNA
EPARHIJA KANADSKA
THE SERBIAN ORTHODOX
DIOCESE OF CANADA
 
Tema nedelje
Pravoslavni Srbi u nedelji pravoslavlja
 
  Danas, kada se "nadvio oblak gusti svu Srbiju da opusti" i kada bi se mnogi radovali da Srbija zaista opusti, pocevsi od Kosova, oci vecine Srba okrecu se majci Crkvi i ocekuju da ona ucini nesto i spase sto se spasti moze.

  Nije to nista novo ni Srpskoj crkvi nepoznato, jer bilo je takvih (ne)prilika i ranije. Bila je Srpska crkva i na vecim zadacima i iskusenjima ali nije poklekla niti izneverila.

  Bilo je u istoriji velikih zadataka za nasu Crkvu, te je razumljivo sto ona ima i velikih zasluga. Ali te zasluge Crkva nikada nije posebno isticala. Sve sto je cinila, cinila je iz ljubavi prema svojoj deci, kao brizna i nesebicna majka. Ima, nazalost, Srba, nadam se danas u apsolutnoj manjini, koji nece da shvate i prihvate ulogu Srpske crkve kao majke, te joj cak prebacuju da je kriva za sve negativno sto nas je snaslo u proslosti i sto nam se desava u sadasnjosti. Zelja mi je zato da iznesem koje je zadatke i zasluge imala i ima naca Crkva, a na svakom je citaocu da prihvati ili odbaci ono sto cu ukratko da iznesem.

  Svaka vera i veroispovest ima karakterne crte svoje i svoje istorije. Za Istocnu ili Pravoslavnu crkvu u celini, a Srpsku crkvu posebno, moze se reci da joj je kroz istoriju jedna od osnovnih crta bilo TRPLJENJE. U trpljenju svom sirila se ona gonjena od rimskih careva; u trpljenju, nagrizana unutrasnjim neprijateljima, utvrdila je i cuvala Hristovo ucenje; u trpljenju je suze ronila i srce stezala kada su joj, pod najezdom islamske stihije, otkidani pojedini delovi njenog bogocovecanskog organizma; u trpljenju tiranije cuvala je ona decu svoju i duse njihove i stvarala svetle likove mucenika i svetitelja koji su predstavljali njenu unutrasnju snagu u spoljasnjoj nemoci. U njenom saznanju uvek su bile sveze reci Gosoda Hrista: "Trpljenjem svojim spasavajte duse svoje" (Lk. 21, 19) i "Jer se sila moja u nemoci pokazuje" (II Kor. 19, 2). Zato je Crkva pravoslavna bila uvek najmocnija u svojoj spoljasnjoj nemoci, a u trpljenju svom uvek je nalazila novu snagu.

  Zasto je Pravoslavna crkva u proslosti mnogo trpila? Zato sto je iskreno i odano cuvala jevandjelske principe Hristove nauke; zato sto je uvek kad se trazio kompromis u pogledu vere to energicno odbijala; zato sto sa verom nikada nije trgovala vec je veru nasledjenu od svojih otaca ljubomorno cuvala kao najvece blago. Setite se samo djakona Avakuma. Noseci na ramenu kolac na koji ce ga Turci staviti, pevao je: "Od hriscanske vere lepe, nema nigde vere lepse, cin'te Turci sto vam drago i tako se mora mreti". Crkva se od naroda nikad nije odvajala, ni u dobru ni u zlu. Zato je Pravoslavna crkva bila i ostala narodna crkva.

  Ako veru i Crkvu uporedimo sa riznicom spasonosnih blaga, onda cemo potpuno tacno izraziti istorijsku istinu da je Crkva pravoslavna, s pokolenja na pokolonje, cuvala i predavala neokrnjeno to neprocenjivo blago. Zato kada nam kazu da smo konzervativni, mi se ne stidimo tog naziva, jer ta rec dolazi od latinske reci "conservare", sto znaci "cuvati, sacuvati". Pravoslavlje je zista cuvalo i sacuvalo Hristovu istinu, cuvalo i sacuvalo lepotu stare Crkve, lepotu i poredak bogosluzenja i sve divne oblike verskog zivota cija je osnovna karakteristika topli odnos ljudi sa Ocem nebeskim, koji stvara od njih decu Boziju i bracu nedju sobom.

  Ima ljudi medju nama Srbima koji smatraju da je Crkva nasa nesto prezivelo, zastarelo, nesto sada vise nepotrebno, stavise nesto sto je bilo stetno i u proslosti i sto nosi odgovornost za mnoge nedace u nasoj istoriji. Posto su te primedbe obicno uopstene, zapitajmo one koji ih iznose pojedinacno:

  Da li je Pravoslavna crkva ucinila zlo sto je nase mnogobozacke pretke izvela na put bogopoznanja i uvela u krug kulturnih i civilizovanih naroda Evrope?

  Da li je kriva sto nam je dala gorostasnog Nemanju i Sv. Savu, stvorila divnu knjizevnost i nenadmasnu umetnost inspirisanu jevandjelskim principima?

  Da li je kriva sto je narod ucila da se kloni zla, da postuje Boga i starije, da ne laze, ne krade, ne ubija; sto je oblagorodila dusu srpskog coveka i okitila vrlinama: ljubavi, rodoljublja, covekoljublja?

  Da li je kriva sto je ulivala mudrost nepismenim guslarima, stid momcima i devojkama, otmenost starima a skromnost bogatima, i sto je usadila u narodnu dusu i narodni zivot jevandjelske principe: "U dobru se ne ponesi a u zlu se ne ponisti" i "Tudje postuj a svojim se dici"?

  Da li je kriva sto nam je izvajala lik kneza Lazara, ili majku Jugovica i Jevrosimu, te divne zene koje znaju da njihovoj deci "bolje izgubiti glavu nego svoju ogresiti dusu"; sto nam je dala vidovitog Visnjica i bogonadahnutog Njegosa?

  Nije valjda kriva sto nam je u vreme robovanja sacuvala narodnost, ime, jezik i ostavila kulturne tekovine?

  Naposletku, da li je ikada ikoji neprijatelj napao srpski narod a da Crkva nasa pravoslavna nije prva stradala? Zasto? Zato sto je neprijatelj znao i zna da je Crkva nasa izvor moralne snage naroda. Crkva je zbog toga bila neprijatelju kriva. Da li i nama Srbima? Nama sigurno nije, jer ono sto nas ima - sacuvala je ona. Ono sto je od nje u toku gonjenja i stradanja otpalo ili u tudjini zaboravilo svoj jezik i obicaje, to se uglavnom i nacionalno odrodilo i odrodjava.

  Zato nasa Crkva s punim pravom moze pitati one koji je napadaju sledece: Napadas li me zato sto sam te naciionalno sacuvala, sto sam pretke tvoje kao pilice sakupljala, bodrila i putem dobra vodila. Bila sam im mati, pa zar je lepo majci koja je za svoju decu dala sve - suze, patnje, krv i rane - neblagodarno prebaciti da je kriva za sve ono sto su deca njena ucinila protiv njene volje i nauke?

  Ako smo u toku istorije imali Brankovica, ako smo imali bega Kostadina i sebicne gospode sto htedose u teskim narodnim prilikama da prigrabe "carstvo", da li je Crkva kriva za to? Crkva je kroz usta guslara u senkama manastirskih kubeta takve pojave strasno osudila i prema Brankovicu istakla - Milosa i Jugovice, prema begu Kostadinu - Jetrvicu adamsko koleno, a prema nepravednoj gospodi - pravdoljubivog Marka, sina Jevrosime majke, koji zna da mu je "bolje svoju izgubiti glavu nego svoju ogresiti dusu".

  Crkva je kroz vekove ucila i korila svoj srpski narod i kao majka decu za ruku ga vodila dobru. Nasa Crkva kroz vekove i danas ima samo jedan jedini cilj: dobro i prosperitet svog naroda, a to znaci uciniti svoj narod kroz izvrsavanje nauke Gospoda Isusa Hrista poboznim, moralnim i blagorodnim. Uciniti da se nas narod Boga boji a ljudi stidi, da bude eticki silan, cist i vrlinama ukrasen, jer samo to moze biti zalog njegove srece i snage ovde na zemlji i neiskazane radosti u vecnosti. To je ucenje Jevandjelja, to je i neprestano ucenje Crkve pravoslavne, majke nase, od koje nas niko vise ne voli - nijedna stranka, nijedna partija, jos manje bilo koja strana organizacija. Niko nije podneo i nece podneti vise zrtava za svoje clanove, za rod svoj, za sve nas, jer ona je majka, "a od svoje majke ko ce naci bolju"? Rodoljublje nase Crkve treba shvatiti bukvalno: ona ljubi rod svoj.

  Zato danas, kada nasa Crkva slavi Nedelju Pravoslavlja kao veliku pobedu nad ikonoborcima i jereticima koji su uneli veliki razdor i pometnju u Crkvi tokom 8. i 9. veka; dakle danas, kad s ponosom slavimo svoju Pravoslavnost, pridjite svojoj Crkvi pod materinsko okrilje, otvorite joj srca i duse, slusajte u njoj najbolju nauku na svetu koja se zove hriscanska, pa ce to doneti mir dusama vasim, uciniti vas boljima i srecnijima - i vas pojedinacno i srpski rod u celini.

  Svi oni koji su se ogresili o svoju Crkvu, namerno ili silom prilika pod kojima su ziveli, neka ne zaziru danas od susreta sa svojom Crkvom. Ona, kao svaka brizna majka, sve oprasta svojoj deci, jer razume njihove ljudske slabosti. Zato svi od reda pridjimo i sa toplinom prave dece recimo: "Oprosti majko i srecan ti praznik". Amin.

protojerej-stavrofor Lazar Vukojev,
paroh zapadnohamiltonski

Copyright © 1998 by
Serbian Orthodox Diocese of Canada
Sugestije mozete slati na: vladika@istocnik.com