Jevandjeoska prica je slojevita: uporedo teku dvije cudesne radnje spasenja ljudi. Prvo nam jevandjelist Luka u paznju privodi Jara, starjesinu mjesne sinagoge, dakle, uglednog od uglednijih, koji, ljubavlju ocinskom, prevazilazi u sebi gordost jednog starjesine i pripada pred noge progonjenog Galilejca, Gospoda naseg, s posljednjim trackom nade da mu taj Galilejac - za cija je cuda od prostog naroda cuo - spase jedinicu kcerku, koju je na samrtnickoj postelji ostavio.

  Dok se Jair ne bjese podigao ipred nogu Isusovih, i mi Isusoiv odgovor ne cusmo, jevandjelist Luka nasu paznju prenosi na jos jednu ljudsku muku: "Bjese neka zena, bolesna od tecenja krvi dvanaest godina - veli on - koja je sve svoje imanje potrosila na ljekare i nijedan je nije mogao izlijeciti. I pristupivsi sastrag, dotace se skuta haljine njegove, i odmah stade tecenje krvi njene" (Lk. 8, 43-44).

  Sad nastaje dramatican obrt: Gospod hoce da ova zena izadje pred sve sa svojom nevoljom, u to vrijeme, sramtonom bolescu, i upita: "Ko je ta sto me se dotace?" (Lk. 8, 45). Zena cuti, prestrasena da ne izgubi steceni biser zdravlja. "A kad vidje zena da se nije sakrila, pristupi, drhteci, i pade pred njim, i kaza mu pred svim narodom zasto ga se dotace i kako odmah ozdravi. A on joj rece: Ne boj se, kceri, vjera tvoja spase te; idi u miru" (Lk. 8, 47).

  Sta se zbiva sa Jairom, ustade li ispred nogu Isusovih? Da li Gospod njegovu muku zaboravi; predje li preko njegovog klecanja i ponizenja? Dok Gospod sa krvotocivom zenom u rijeci bjese, dotrcase nesrecnom Jairu sa najgorom vijescu koju jedan roditelj cuti moze: "Umrla je kci tvoja" (Lk. 8, 49), ne moli nikog, ne nadaj se vise.

  Kraj za ljude, i beznadje ljudsko, nije kraj za Gospoda. "Sto je ljudima nemoguce, Bogu je sve moguce" (Lk. 19, 26). "Ne boj se, samo vjeruj, i bice spasena" (Lk. 8, 50).

  Krenuse Jairovoj kuci, a tamo, puno naroda okupljenog nesrecom kuce njegove. Proculo se brzo da je najugledniji njihov sugradjanin izgubio jedince svoje, devojcicu od 12 godina. "I svi plakahu i jaukahu za njom. A on rece: Ne placite, nije umrla, samo spava. I podsmjevahu mu se znajuci da je umrla" (Lk. 8, 52-53).

  I zaista, udje Gospod u odaju djetinju i izbaci iz sobe sve osim roditelja djetinjih i trojice svojih ucenika. Pristupi mrtvom djetetu, "uze je za ruku, i zovnu govoreci: Djevojko, ustani! I povrati se duh njen, i ustade odmah" (Lk. 8, 54-55). "I da ne bi pomislili da utvaru gledaju, a i podsmjesljivcima da ne sumnjaju, Gospod zapovjedi da djetetu daju da jede" (Lk. 8, 55).

  Lijepa prica, pomislice neko, radostan zavrsetak jedne bajke. Nekad bilo, vise se ne dogadja.

  Braco i sestre, mi smo prestali s cudima da zivimo. Posto se kojekakvih "cudotvoraca" na sve strane nakotilo, prevaranata i opsjenara, mi se ustezemo da cudo za cudo prihvatimo, i onda kad se ono vaistinu dogodi. A vjerujte, cuda ima, i dan danas, na svakom koraku. Potrebna je opreznost ali ne takva koja nas u bezvjerje odvodi.

  Nama, svestenicima, dato je da u mnogim cudima i sami budemo svjedoci i ucesnici. Izmedju mnogih, podijelicu sa vama jedan skorasnji slucaj, u kojem smo nas trojica svestenika ucestvovali i za ciju vjerodostojnost mnoge svjedoke imamo.

  Ovog ljeta, vrativsi se sa odmora, cuh za nesrecu koja je zadesila jedan od mojih domova: mladu zenu, majku dvoje djece, kao grom iz vedra neba pogodio je ljekarski nalaz da ima tumor na mozgu, i to u poodmaklom stanju. Nadjoh je u njenoj kuci, ostavljenu samoj sebi i njenoj familiji. Nikakva operacija nije bila u planu, jer ljekari nisu vjerovali da bi joj operacija pomoci mogla. Na podstrijek ove zene, na glas vjere njene, odlucili smo da Gospoda u pomoc prizovemo; da ako bi joj Gospod pomogao kad od ljudi pomoci nema. Kako nas sveti apostol Jakov upucuje (5, 14-15), izvrsili smo Svetu tajnu jeleosvecenja - svesteli smo masla - nad njom. Nije od tada proslo ni nekoliko dana, i vec se cudo pocelo da odvija pred nasim ocima. Nasao se jedan ljekar, koji se na svoju hrabrost i rizik, prihvatio da izvrsi operaciju. Ubrzo po operaciji, poslata je kuci. Kao na najstrasniju presudu, cekalo se u kuci da stignu rezultati. Zivot ili smrt. I najednom nijest: dobrocudni tumor i nada na zivot. Odlazio sam i pratio oporavak i snazenje ove zene. Prije neko vece, podijelila je sa mnom i drugo cudo koje joj se zbilo: kad su je nesnosni bolovi spopadali da bi od njih poludjeti, veli, mogla, u jednom momentu, klekla je pred ikonu i zavapila Gospodu da joj pomogne, izdrzati vise ne moze. Nije proslo ni dva minuta - rece mi - bolovi su prestali da se vise nikad ne povrate. Trebalo je vidjeti radost u njenim ocima dok je o tom cudu govorila.

  Ima cuda, braco i sestre, samo cudo ne bi bilo cudo kada bi se svakom i svakog casa dogadjalo. Pravom cudu prethodi prava, i cudesna, vjera. "Samo vjeruj", veli Gospod. Vjeruj nasuprot svemu i kad sve drugo iznevjeri, Gospod iznevjeriti nece. Na pravi i iskreni zov vjere, Gospod ce se uvijek odazvati. Amin.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
prvi paroh torontski