Kosovski poraz nam je bio slavan: izgubismo sve sto imadosmo samo nam dusa ostade. Naknadni porazi su nam tragicni jer su nam dusu unistavali.

  Mi smo, braco i sestre, naknadno, slavom ovjencali ono sto nas je u crno zavilo. Ta nasa svenarodna domisljatost svjedoci o nepobjedivosti naseg duha onda kada drugi na nas nasrcu. Ali kada mi sami na svoju dusu nasrnemo - sto nam se zadnjih stoljeca, a proteklih desetljeca narocito, desavalo – onda smo mi u stanju da sami sebe unistimo. "Propast tebi, od tebe, Jerusalime" receno je davno i pametno.

  Iako smo, velim, utisali nasu kolektivnu savjest, nasli opravdanje i razlog porazu, u izdajstvu Vuka i opadanju Milosa, ipak se uvijek, iznad naseg takvog shvatanja dizao nadahnuti glas pjesnika-proroka koji nam je istinu drugacije predocio: "Bog se dragi na Srbe naljuti zbog njihova mnogog sagrjesenja".

  Danas kada smo se sabrali da Vidovdan slavimo, zar je nepodobno da se ove istine sjetimo? U toj istini utvrdice nas poziv kasnijeg narodnog pjevaca, da, kad zeman vojevanju dodje, svi podju "za krst casni krvcu proljevati, svaki svoje da okaje stare". Da se od prvih dana kosovske istorije ovako mislilo svjedoce nam i pjesme kosovskog ciklusa a i sama "Knezeva vecera".

  Danasnjem proroku-pjesniku – a imamo ih, po Bozijoj milosti dosta – prvom je sinula misao da nas poredi sa bezbroj puta izabranim pa odbacivanim narodom Bozijim. Saslusajmo naseg pjesnika–proroka i slijedimo trag njegovoh poruka, da bi nas odvele tamo gdje nam je jedino hoditi.

  U davnasnje vrijeme, skoro na samom pocetku istorije, vikase prorok narodu Bozijemu: "Ako se pokvarite… i ucinite sto nije milo Gospodu Bogu vasemu, drazeci Ga, svjedocim vam danas nebom i zemljom da ce vas brzo nestati sa zemlje… ili ce vas rasijati Gospod medju narode, i malo ce vas ostati medju narodima" (5. Mojs. 25, 31).

  Na stotine i stotine godina poslije ovog proroka, i poslije mnogih drugih prorocanstva i opomena, dolazi narodu Bozijem, nepokornom, gromoglasni prorok-pjesnik i vice - govori govor Gospodnji: "Ako pogaze uredbe moje, i zapovijesti mojih ne sacuvaju, onda cu ih pokarati prutom za nepokornost, i ranama za bezakonje njihovo" (Is. 89, 30-32). I jos: "Ako cete slusati, dobra zemaljska jescete. Ako li necete, nego budete nepokorni, mac ce vas pojesti, jer usta Gospodnja rekose" (Is. 1, 19-20).

  Mi, Srbi, narod nepokorni i tvrdovrati, izabrani smo narod Boziji. Rodonacalnik nas, i prije svih oceva otac nas duhovni, Svetitelj Sava, upravio je stope nase putevima Gospodnjim. Usmjerio nas je na svjedocenje, muku i stradanje. Zavjetovao nas je Bogu, jer su "uska vrata i tijesan je put koji vodi u zivot vjecni". Kad je sa bratove glave rimsku krunu zbacio i krunisao ga krunom Vizantije, na muke nas je predodredio. I od tada, jer nas je Bogu pravoslavnom vratio, "Ubijaju nas vazda; smatrajuci nas kao ovce za zaklanje" (Rim, 8, 36).

  I pored toga, dok smo Bogu uz bok stajali, nista nam niko nije mogao. Dok smo crkve: Lazarice, Gracanice i Studenice gradili i svece iznjedravali, dotle smo jacali i granice utvrdjivali.

  Ali kada smo se poceli gloziti, svadjati, dijeliti, zlacanima bosti nozevima, oci carne jedni drugima vaditi, tad je Bog okrenuo lice svoje od nas. Kada smo izabrali neke nove "knezove i vodje" zlo nas je snaslo.

  U predkosovska vremena, i sva pokosovska, samo je jedan knez, izmedju mnogih, stekao naziv cestitog. Tog jednog mi danas slavimo, jer samo onaj koji je cestito zivio, i Boga slavio, i njega Bog proslavi i nama za nadu i utjehu ostavi.

  Kada god smo slavili neke druge knezove, Bog je na razne nacine slao svoju opomenu. Cesto, a i danas se to desava, slao je strane narode da nas opomenu i kazne. No nikada ni u najstrasnijem gnjevu svom, nije uskratio nadu na spasenje. "Ako se i u poslednje vrijeme obratis ka Gospodu Bogu svome i poslusas glas njegov, Gospod je Bog tvoj milostivi Bog, nece te ostaviti ni istrijebiti" (5. Mojs. 4, 30-31). "I kad kara prutem za nepokornost, Otac nas nebeski, ne oduzima milosti svoje" (Ps. 89, 33).

  Narod je kroz usta svog pjesnika izrekao prokletstvo na one velikase koji neslogom i izdajstvom, "na komade izdrobise carstvo". Ako se mi, ovdasnji i tamosnji danasnji, Srbi, ne okrenemo od svojih uzaludnih poslova i ne poradimo na sastavljanju rastavljenog i otudjenog, bratimljenju razbratimljenog, i nas ce stici i stize nas prokletstvo narodno, jer: "Ne moze se carstvo zadobiti na duseku sve duvan puseci". I mi moramo dati svoj doprinos nasem opstem nacionalnom osvjescivanju i vracanju Lazarevskim amanetima i Kosovskim zavjetima. To ce biti i najveca slava cestitome Knezu i svim stradalnicima, od njega do danas. Time cemo osmisliti zasto nam je vazno da Kosovo, i bez Srba, imamo.

  Ako se, braco i sestre, ne odvratimo od puteva svojih i ne okrenemo lica svoja Gospodu Bogu svome, ako nam jedini On ne pomogne, vidimo i sami: od ljudi nam pomoci nema. Malo ih je - ako ih uopste i ima - koji nam dobro misle. Ne zavaravajmo se velikim proslavama, cinimo velika djela za pokoljenja.

  Nisu, braco i sestre, svetkovine same sebi cilj, niti su one zarad naseg obilnog pica i ica i tromog klonuca. Ova nasa sastajanja i zblizavanja treba da nam doliju snage da se Bogu vratimo, kroz molitve da mu se obratimo, post i pokajanje da prihvatimo; "da se umijemo, ocistimo, uklonimo zlocu djela nasih ispred lica Bozija" (Is. 1, 15-16), da bi nas Bog dragi prigrlio i zastitio, i u svete i cestite svoje nas pribrojao. Amin.

Episkop kanadski