Ni jedno ni drugo nije lako, jer i mi smo ljudi, "koji tijelo nose i u svijetu zive". Kao i svakog, i nas spopada gnjev i jed.

  Sve sto da nama obicnima da znamo, manje vise zna se. Rijetko ko kome od nas da moze nesto novo kazati. Jedino dodajemo jedni drugima znanja o mjestima gdje su u tijelo zemlje srpske zabada otrovno trnje njizove mrznje. Danas nam nije problem manjak informacija nego upravo to, kako to mnostvo vijesti savladati i u svojoj dusi sortirati. Iz svega izranja cinjenica da najvece sile svjetske, najjaci i najmnogoljudniji narodi - medju njima, i na prvom mjestu, Amerika, ustrijemile se na jednu malu zemlju i jedan malobrojni narod da ga satru i sa kugle zemaljske zbrisu. Koji nas vole i koji nas ne vole slazu se u jednom: da ne vide razloge napada, njegov cilj ni svrhu. Narocito ne sagledavaju ucinke ni posljedice. Mrznji i zlu nisu potrebni razlozi ni logika. Oni su u njima samima.

  Zasto nam se to zbiva? Ako je zbog grijeha, jesmo li mi najgresniji narod na svijetu?

  Samo Dragi Bog zna pravi odgovor na ovo pretesko pitanje. U ovim teskim vremenima, posto nam na ovoj kugli zemaljskoj ionako niko drugi preostao nije, da mu se za pomoc i ohrabrenje obratimo, jedini je Bog Dragi kojem se okrenuti mozemo, da nam dolije razuma da sve ovo shvatimo i da nam On doda snage da svoju sudbinu tegobnu prihvatimo.

  Jesmo li gresni? Jesmo, a ko nije i ima li na ovoj planeti bezgresnog naroda? Jesmo li gresniji od drugih? Vjerovatno jesmo. Budimo, braco i sestre, iskreni i pitanje nase svenarodne gresnosti presaberimo u svjetlu ovog prostog pitanja koje cete cutu: Da li znate, postoji li ijedan narod na kugli zemljanoj kojem je psovka i ruzenje Boga postala uzrecica i postapalica? Ima li naroda koji mal'te ne svaku drugu svoju rijec zagadi ruzenjem Imena Bozjeg? Osim nas, Srba, kojima je psovanje Boga obicna stvar, ja ne znam ni za jedan takav narod. Takodje, nije mi poznato da se ijedan drugi narod okrenuo na Boga svog i nasrnuo na njega s takvom prostackom zestinom kako smo to mi, Srbi, ucinili. Jos je zivotari generacija nasih djedova i oceva koja je glupavo vjerovala da, razgradjivanjem i rusenjem svega postojeceg, gradi "bolju i svjetliju buducnost". Jos gaze zemlju nasi prethodnici koji su kamenje njihovim rukama razrusenih crkava i manastira uzidjivali u svoje kuce, stale i svinjce.

  To, i mnogo sto sta drugog, je na jednoj, tamnoj, strani naseg narodnog lika. A na onoj drugoj, cestitoj i svijetloj, sagledavamo se u mnostvu nasih velikana, svetaca i za svetu vjeru pravoslavnu mucenika. Rijetki su narodi koji su toliko stradali samo zato sto su nepokolebljivo stajali uz svoj osjecaj Bozje pravde i postenja. Koliko god presabirao po svojoj malenoj pameti, da dodjem do korijena mrznje ovih siledzija na nas, ne mogu druge razloge da iznadjem osim jednog jedinog: Biju nas i mrcvare jer pripadamo jednoj i jedinoj Bozjoj vjeri, pravoslavnoj. Svojim nepokolebljivim svjedocenjem svete vjere pravoslavne i svojim stradanjima zbog nje, primakli smo se svestradalnom Gospodu i, vjerujem, omili smo mu. Ne rece li nam On: "Opominjite se rijeci koju vam rekoh: Ako mene gonise, i vas ce goniti" (Jn. 15, 20).

  Muka je i tegoba; jed i mrznja nas obuzimaju. Ali, ne bojte se, braco i sestre. Nece nas moci do kraja unistiti. Ne ubija se tako lako jedan narod. I nije ovo prvi put da nam oni ovo rade. Zar smo zaboravili da su nam veca zla i razaranja, na samom zavrsetku rata, pricinili nasi toboznji saveznici nego Nijemci za sveukupno trajanje njegovo.

  Ako nas ova nasa nesreca pribere pameti i privede nas jedne drugima, i sve zajedno, Bogu i Gospodu, i nasoj slatkoj vjeri, pravoslavnoj, onda nam ni ove muke nece uzaman biti.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic