Ko bi izrekao sve nepravde, nama nanesene, ko bi nase muke i ponizenja pobrojao!

  Tesko je i pretesko odgovore pitanjima mucnim i tegobnim iznaci.

  Veliki je i Casni post. Spopada me misao da se, ne slucajno, upravo u vrijeme Casnog posta, i ostalih postova nasih, uglavno sve muke, svom tezinom svojom, na nase jadne glave srucuju. Evo sada, i odvajkada, Kosovo, juce Krajina i, opet i ponovo, danas i sutra, Republika Srpska. Oholi i osioni, ponizenje na ponizenje nizu nam i pridodaju. Ponekad se pitam, koliko to svojih segrta - zlobnika imaju da ih na sve strane zemlje Srbinove razbacuju.

  Konacno sada, ako nikada do sada, braco i sestre, moramo shvatiti da za nas, na ovoj, grijehom otezaloj planeti, Zemlji, milosti nema. Ostavljeni smo bez i jednog jedinog prijatelja. Nema naroda, bliznjeg ni daljnjeg, koji bi uz nas, zaista, stao i muku nasu sa nama dijelio. Nisu to ni Rusi, ni Bjelorusi, Kinezi ni Pecenezi. Ne zavaravajmo se, braco moja! Kao i do sada, i sutra ce svaki neku svoju muku na nasoj sudbini da izravna, racune svoje neke da izmiri i sa crnim vragom, preko nase koze, ako treba, da se nagodi.

  Pa ko nam je jos ostao, braco moja i sestre; ko nam je jos preostao? Ima li nam nade i spasa.

  Ne znam laki odgovor i nije mi vajde s nekakvom pamecu zuriti. Pokusam da do nekih, istorijskih, paralela dodjem; da utjehu i osnazenje u predugom istorijskom pamcenju iznadjem. Znam da svaki mocnik, svaki siledzija, pojedinac ili narod, pred svoj pad i propast, svaku mjeru pameti izgibi. Ponese se u svojoj moci i oholosti i surva se u bezdan nistavilo. Zar Rim o tome ne svjedoci; zar nam sudbine Napoleona i Hitlera o tome ne govore? Kad su se ponijeli da su najmocniji, tad su se najblize svome padu primakli. Ista sudbina ce snaci i sadasnje, ne bojte se. Nicija do zore, dogorjela nije.

  I druga jedna paralela iz tmina istorijskih izvire. Kada su ovakve muke narod Izrailjski snalazile - narod, koji, nazalost, svoju viku na nas vikacima pridodaje i kamenje na nas baca - taj je narod osjecao i znao sta mu je bilo ciniti. Taj je narod pripao na koljena k Bogu svome, i zavapi i od Boga pomoc zatrazio. "Ustani, Gospode, pomozi nam, udri po obrazu neprijatelje nase, razbi zube bezboznicima" (Prema: Ps. 3, 7). "Ustani, pomoci nasa, i izbavi nas milosti tvoje radi!" (Ps. 44, 26).

  No prije nego sto se Gospodu svome obratio, Izrailjski narod je dosao do spoznaje gresnosti svoje; i u sebi nasao razloge svih svojih nedaca i nesreca.

  A i mi, braco i sestre, prije no sto bismo smjeli Gospodu Bogu nasem molitvene poglede svoje uprijeti i k nebesima ruke svoje uzdignuti, i mi bismo morali u sebi, i gresnosti svojoj, razloge nesrecama nasim naci. Kratak bi nam bio bijeli Bozji dan da brojimo i prebrajamo sva nasa zastranjenja i sa pravoga puta Bozijega odstupanja. I nisu ona samo od juce, "zadnjih pedeset godina", kako cesto znamo da kazemo; ona su od davnina; od juce ali i od prekjuce.

  Sinovi naroda izbranog znali su da priklone koljena svoja pred Bogom, glave svoje pepelom da pospu i da se kaju. Bog im je dobrotom svojom i zastitom uzvracao.

  Mi vidimo tek blage znake svenarodnog srpskog pokajanja i Bogu vracanja. Mi tek pokoje znake uocavamo. Kazu nam i javljaju da su crkve po zemlji Srbiji punije no ikada; mladjeg svijeta, narocito. Ali, braco i sestre, malo je crkava po Srbiji. Da je, zaista, doslo do narodnog, sveopsteg, pokajanja, sve bi crkve premalene bile da u krilo materinsko djecu svoje priviju.

  A vidimo i drugu stranu stanja naroda naseg. No o tome bolje i ne govoriti.

  Ako igdje, ovdje, gdje nas nasa nesreca razbaca i rasija, vidi se nasa slika, zalosna, u svoj tragici svojoj. Svuda po Srpstvu, i u svakom nasem kraju, ima nas onakvih kakvih nas ima; ovdje smo sa svih strana nasih sabrati. Mozaik naroda srpskog, sa svim kamencicima, svijetlim i tamnim. Bolje se, mislim, mozemo sagledati ovdje, u rasejanju, nego igdje u nasem sabranju. Ima nas, ovdje, na hiljade, na desetine hiljada, mozda i stotine - ko to zna - pa jesu li nam crkve pune i prepune; ima li nas igdje da ikakvu snagu predstavljamo? Postimo li poste, molimo l' se Bogu? Odgovor znate koliko ga i ja, i svako od nas, zna. Ne hajemo i ne marimo. Na pocetku Casnog posta, na Teodorovu subotu, kad se po obicaju hriscanskom samo skuvana psenica kusa, mi se sastajemo - demonu samom na njegovu zlobnu radost - nigdje drugdje nego u crkvenoj sali da tu jedemo i prejedamo se, divljac tamanimo, pijemo i veselimo se. Zenimo se i udajemo uz post - Bogu uz inat. Da ne nabrajam do zore sva nasa nepocinstva. Sad kad nam se o glavi radi, "mudre" srpske glave, usijane, crkveni red i zakon odbijaju, slogu narodnu i jedinstvo svesrdno ruse. Ne valja im vladika ni patrika, za popove da i ne govorimo.

  Pa, pomozi nam, Boze, udri neprijatelje nase!

  A Bog udara i kara, e da bi nas pameti prizvao. Bog udara i kara a mi po svome tjeramo. Pa kome dodije prvom. Amin.

Toronto, Vasilije Tomic, svestenik
18. mart 1999.