| Samo tri
nedelje, draga braco i sestre, djele nas od
velikog i radosnog praznika Rodjenja Gospoda
naseg Isusa Hrista - dakle do Bozica. Nasa sveta
crkva postepeno nas priprema kroz svoj
bogosluzbeni ciklus za docek Spasitelja sveta
Bogomladenca Hrista. I nasa srpska narodna
tradicija, koja mnogo polaze racuna o porodicnom
zivotu i zajednici svih clanova svoje familije,
kroz citav venac lepih, radosnih i prakticnih
obicaja vodi nas ka ovome velikom prazniku. U
svojim pripremama za sto dostojniji docek
Bogomladenca Hrista, koji je ispunjenje
proslosti, ostvarenje sadasnjosti i obecanje
buducnosti Srbi zele da cela porodica ucestvuje u
tim pripremama i da tako vidljivo sebe vezu za
ono najvaznije o velikom prazniku kao sto je
Bozic. Na danasnji
dan, draga braco i sestre, slavimo djetinjce, u
sledecu nedelju su materice, a u nedelju pred sam
praznik Rodjenja Hristovog slavimo i Oceve.
Na redu su
prvo detinjci jer se dece treba najpre secati, pa
onda dolaze materice i ocevi da bi se secali
poboznih majki i otaca i da bi vezivali decu
svoju za roditelje i roditelje za decu. I sva ova
tri praznika imaju svoj isti smisao i isti
sadrzaj: secanje jednih na druge i ucvrscivanje
veza jednih sa drugim.
Praznujuci
djetinjce mi se secamo svete djece Bozje, onih
stvorenja koje je Hristos istakao kao vrhovni
primer ulaska u Carstvo Bozje: "Ako ne
postanete kao mala djeca, necete uci u Carstvo
Nebesko, rekao je Spasitelj" (Mt.
18,3). I jos je rekao: "Pustite decu
neka dolaze k meni i ne branite im, jer je
takovih Carstvo Nebesko" (Mt.19,14). Kada fizicki prestanemo da budemo
djeca, mi gubimo prirodnost i otvorenost uma, te
djecije osobine, koje ako roditelji pravilno
razviju kod svoje djece, dovode do lepih osecanja
radosti, ponosa i ljubavi. Kroz pravilno
vaspitanje deca ce postovati svoje roditelje i
steci ce ugled i epitet dobre djece i cestitih
hriscana, ma u kom drustvu ziveli.
Na danasnji
dan, na djetinjce, roditelji vezu svoju djecu, a
oni se odresuju poklonima koji su izraz odanosti
i ljubavi. Ovim se vezuje proslost i sadasnjost
jednim uzajamnim postovanjem. Dva koljena, staro
i mlado, dva pokoljenja, vezuju se i spajaju u
danas, krvnom i duhovnom vezom. Jedan narod tkaje
svoje tkivo, svesno ili nesvesno ali bez kidanja
i bez osipanja. Roditelji svojoj djeci daju
vjecnu osnovu zivota, a djeca sa
strahopostovanjem utkivaju to sve u sebe i dugo
to nose i ne zaboravljaju.
Ovaj praznik
je jasna slika, draga braco i sestre, kako treba
jedan narod da ide kroz istoriju, kako da zivi
zivotom neprekidne cjeline, noseci dragocjeno
blago proslosti a dodajuci mu nova, neprolazna
blaga sadasnjosti i buducnosti.
Imao sam
prilike da pre izvesnog vremena cujem jedan
dogadjaj koji me je zaista sokirao jer se nije
desio negde daleko u svetu nego bas tu oko mene i
oko svih nas. U jednom djecijem vrticu ovde u
Etobiku, koji je slucajem vlasnistvo jedne nase
zene dosla je redovna godisnja inspekcija grada
Etobika da prekontrolisu cistocu, nacin rada i
ophodjenja prema deci od strane njihovih
vaspitaca. U tom obdanistu, radi nekoliko nasih
majki, 70% nasa deca dolaze na cuvanje a ima i
prilican broj dece drugih naroda i narodnosti.
Boravila je ta ispekcija nekoliko dana i izmedju
ostalog zeleli su da znaju koju vrstu knjiga
vaspitaci deci citaju u poslepodnevnim casovima.
Jedna od tih, od ovog drustva odredjena da bude
kontrolor obrazovanja i razvoja dece, primetila
je da vecina knjiga koje se citaju ima poucnu
sadrzinu ali da se u svakoj knjizi pojavljuje
porodica: otac, majka, i deca kao osnov i baza,
pocetak i zavrsetak svega. Na zaprepascenje svih
prisutnih pedagoga ona, kao inspektor je dala
komentar da treba izbegavati knjige takve
sadrzine, jer mi ne zivimo vise u takvom drustvu
gde se takva porodica tretira kao savremena. Ta
gospodja, nazovimo je ispektorom, koju mi koji
taksu placamo izdrzavamo, savetovala je
vaspitacima da moraju da imaju i druge knjige gde
se pojavljuje sama majka sa detetom koje se
rodilo bez tjelesne i duhovne prisutnosti oca, pa
dve majke sa detetom, opet bez ucesca oca, kao i
otac sam ili dva oca sa detetom, naravno bez
ljubavi majcine. To je po njenim recima savremena
porodica na koju mi da bi isli u korak sa
vremenom moramo da svoju decu navikavamo i da im
pricamo da je to normalno i opravdano. Sva moja
sreca, da se ja nisam nasao tamo, jer mislim da
bih tesko podneo tu sramotu, takav nazadak
savremenog sveta, takvu bestidnost i propast.
Umesto da ih uci da je porodica sa ocem, majkom i
decom - ono sto je Bog u samom pocetku
blagoslovio, da je to pocetak i svrsetak svega,
da je to uspeh i sreca covecanstva, ona im
savetuje da se navikavaju na djavolje tvorevine,
na nastranosti sveta u kome zivimo i na sramotu
covecanstva koje nam je odstupanje od Boga zivoga
donelo.
Draga
braco i sestre,
zivimo
i bitisemo u vremenu, kada bezboznicke i mracne
sile ovoga sveta sve vise sjeku narodno stablo od
njegovoga korjena i zavadjaju i razjedinjuju
koljena. Odvojimo svoje vreme za decu svoju i
pruzimo im minimum svoje tople ljubavi i
roditeljskog vaspitanja. Ne dozvolimo da ih
vaspitava onaj kome do vaspitanja apsolutno nije
stalo. Ne dozvolimo da ulica i losi primeri
modernog sveta budu nasi zamenici u vaspitanju
dece nase.
Stoga, neka
ova pouka nama svima bude od koristi. cuvajmo i
njegujmo ovu plemenitu srpsku tradiciju vezivanja
djece i roditelja, jer porodicne svetkovine mnogo
pomazu nama samima u vaspitanju svojih potomaka a
i Crkvi u ocuvanju porodice i drustava.
Neka je
srecan i Bogom blagosloven praznik svoj nasoj
djeci, i cuvajmo ih, draga braco i sestre da bi
nam se produzilo zivotno stablo i da svi bili i
ostali djeca Bozja u vjekove vjekova. Amin.
u
Torontu, jerej Branko Topalovic, 22. decembar
1997. god
|