Uza sva zla ovoga svijeta koja nas snalaze, jedno zlo, gore od gorega, sami sebi glupavo prizivamo. Dijele nas svi sa sviju strana, parcaju i komadaju nase narodno bice, a da nesreca bude jos veca, i mi smo se navezli na te taljige pa se sami dijelimo i jazove produbljujemo. Sad nas, na nasu nesrecu, ima ovodrinskih i onodrinskih, savskih i prekosavskih; sa ove strane potoka i s one njegove strane; pod brdom i preko brda. I da ne nabrajam sve mamce i razdore na koje se, u nesreci svojoj, uhvatiti mozemo.

  Zaista smo jedinstven narod. U nesrecama ljudi se zblizuju i zbijaju a nama samo jos i nesreca treba da nas jos vise rasparca i razdrobi. Upiremo prste jedni u druge i na sve strane krivce nasoj zloj sudbini trazimo. Prebrojavamo neprebrojivo, mjerimo nemjerljivo. Pa velimo, da nam je dato i pomognuto a moglo je i vise: primljeni smo a moglo je i bolje, i sve tim redom.

  Imali smo vazda, od najdublje proslosti i sve do danasnjih dana mnogo razdora i raskola. Sad ih imamo vise no ikada, i stalno ih mnozimo i pribrojavamo. Samo nam ovi, najnoviji, pokrajinski, seoski i zaseoski trebaju; taman toliko da svi nasi dusmani mirno spavati mogu. Svojim dijeljenjem i cjepkanjem bolje mozemo obaviti njihov posao nego sto bi nam oni, u svom zlu svom, pozeljeti mogli. I ovaj nas minuli, i hvala Bogu, preminuli, "crkveni" raskol, kako su ga lukavo nazivali, i svi raskoli koje imadosmo i imamo, u nasoj neljubavi i nevjeri svog zajednickog oca imaju. Dok nam je svima isti Bog nad glavama bio, dok smo Ga ocem svojim molitveno zvali i prizivali, dok su nam sveci nasi zajednicki bili, i mi smo izmedju sebe mogli biti braca. Bezboznici, "nacionalni" i internacionalni, i kako god da su se zvali, posijali su sjeme svih nasih nesreca koje, evo, do i u danasnje dane svoje gorke i opore plodove radja. Ubivsi boga u narodu, ubili su i bratsku ljubav i okrenuli brata na brata, sina na oca, pleme protiv plemena. Samo je bezboznom i demonskom duhu moglo pasti na um da nas i sada razbrojava i razvrstava na "vece" Srbe i "manje" Srbe; na "prave", "nacionalne" i druge, ne znam ni ja kakve; na Bosance i Srbijance, i tim redom do posljednjeg zaseoka przogrnackog, sreza ne znam kojeg. I ako te pregrade prihvatimo i u njihove se okvire usancimo, taman dobro njima, da se nikad k njima ne okrenemo i na njih krenemo da im neka pitanja postavimo.

  Da bismo prezivjeli i opstali, moramo se svojim korijenima vratiti; onom nasem starom i osvestanom osjecaju bratstva i pripadnosti jednom sirokom i razgranatom stablu srpskom. Ja sam ponikao uza samu obalu Drine. Jos kao dijete, pentrajuci se za ovcama po brdima majevickim, gledao sam Srbiju, dokle me je vid u njene izmaglice nosio, kao u najvecu svetinju. Iduci u Srbiju, Drinu smo skelom brodili i stupali na tu zemlju sa strahopostovanjem, kao da u hram ulazimo. Izgubio sam mnogo sto sta i mnoge svoje nade usput zaturio, a tu ljubav i divljenje u Majku Srbiju jos uvijek cuvam kao svoju dragu svetinju. Crkva manastira u kojem sam odrastao, sa jedne svoje strane, sva je poplocana spomenima na zajednicko vojevanje i potpomaganje brace sa obje strane Drine. Slijepi - a vidoviti - guslar Filip Visnjic, prorokujuci o slobodi Srbije pjeva o slobodi Srpstva. Na kraju svoje pjesme "Pocetak bune na dahije", on dovodi Velikoga Vozda na mutnu i plahovitu Drinu pa kroz njega zbori da, i kad je Srbija slobodna, posao jos nije zavrsen dok se i zadnje parce srpske zemlje ne oslobodi:

Kad je Djordje Srbijom zavlado
i Srbiju krstom zakrilio
od Vidina pak do vode Drine,
od Kosova te do Beograda,
vako Djordje Drini govorio:

"Drino vodo, plemenita medjo
izmedj Bosne i izmedj Srbije,
naskoro ce i to vreme doci
kada cu ja i tebeka preci
i cestitu Bosnu polaziti".

  Ni pjesnik a ni Vozd nisu mogli zamisliti da bi moglo doci vrijeme da, niko drugi do li sama braca, granice izmedju sebe utvrdjuju i trosarinu jedni drugima naplacuju. Nikada nam plaha Drina dublja nije bila!

  Nije nam to dobro. Nas mudri narod skovao je pricu o ocu, na samrti, koji je sazvao svoje sinove da se sa njima oprosti i amanet im svoj podari. Svaki mu je sin morao donijeti po jednu sibu. Stari otac upleo je sve njihove sibe i dao svakom da to prelomi. Ni jedan nije uspio. Onda je rastavio pruteve i rastavljene, svaki pojedinacno, sa lakocom prelomio. Naravoucenije nam je ocigledno. To je u narodno kazivanje pretocena Bozja mudrost iz Knjige proroka Jezekilja (37, 15-17), kad mu je Bog naredio da sastavi dva drveta razdvojenih plemena izrailjevih i da im tako obznani da samo slozni i ujedinjeni mogu opstati.

  "Kako je lijepo i krasno kad sva braca zive zajedno" (Ps. 133, 1), uzvikuje car David. On tu bratsku slogu poredi sa najvecim blagoslovom Bozjim. Gde su braca zajedno, ondje je "utvrdio Gospod blagoslov i zivot dovijeka" (Ps. 133, 3). Davidovu mudrost Premudri Solomon svodi u najprakticnije okvire, pa veli: "Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda. Jer ako jedan padne, drugi ce podignuti druga svojega; a tesko jednomu; ako padne nema drugoga da ga podigne. Joste ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako ce se zgrijati? I ako bi ko nadjacao jednoga, dvojica ce mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako" (Prop. 4, 9-12).

  Ako ni zbog cega drugog, i ako nikada prije, sada, kada se na nas sav svijet obrusio, moramo, kao narod, da upletemo svoju snagu da bismo se odbranili. Ako nikada do sada, ono bar sada, odbacimo svoje, davnih i nesrecnih dana, iskopane, i zardjale, ratnicke sjekire da bismo otklonili britku sablju sa vrata naroda naseg. I zato, ni u prici i besposlici ne nasjedajmo na mamce koje nam pruzaju, ne dijelimo se. I poput apostola, i ja vas, braco, molim "imenom Gospoda nasega Isusa Hrista, da svi isto govorite, i da ne budu medju vama razdori, nego da budete utvrdjeni u istom razumu i istoj misli" (1. Kor. 1, 10). "Svakoga postujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte" (1. Petr. 2, 17).

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic