Tema nedelje

Hajde na dubinu

18. nedjelja po Duhovima

  Jevandjelje 18. nedjelje po Duhovima je poziv svima nama na dublje i sire poniranje u svoju vjeru. Prica jevandjelska, kojom nam se taj poziv urucuje, tece i slovi ovako: Gospod nas naidje kraj Genisaretskog jezera. "I vidje dvije ladje gdje stoje ukraj jezera, a ribari bijahu izisli iz njih i ispirahu mreze. I udje u jednu ladju, koja bijase Simonova, i zamoli ga da odmakne malo od obale; i sjede i ucase narod iz ladje. A kad presta govoriti, rece Simonu: Hajde na dubinu i bacite mreze svoje za lov" (Lk. 5, 2 - 4). A Simon mu se pozali, da su se svu noc trudili i nista ne uhvatise. "Ali po tvojoj rijeci, bacicu mrezu. I ucinivsi to, uhvatise veliko mnostvo riba te im se mreza poce cijepati" (Lk. 5, 6). I nama Gospod veli, da se iz svojih plicaka, plitke i zamucene vode vjere, otisnemo na dubine. Jer tek u dubinama su puni plodovi truda. Tu je bistra i hladna voda i preobilna raznim darovima. Gluvareci plicacima, ribari cijelu noc nista ne uhvatise. Kad se izmakose na dubine, od tereta mreze im se proderase.

  Priznali ili ne priznali, istina je porazna: zaista smo se razvodnjili i razblazili, omeksali i omlitavili. Sva nam se filosofija svela na ono priprosto: U se, na se i poda se. Zivot nas je natjerao da se ukostac uhvatimo sa mnogim njegovim izazovima. Niko od nas - a govorim za generaciju - kako ja to volim da kazem - rodjenu u prvoj polovini dvadesetog vijeka - nije rodjen ni sa jednim od ovih danasnjih cuda tehnickih. Polazili smo u skole sa tablicama i pisaljkama. Docnije, i iznenada, sustigose nas kompjuteri i druga cuda te za relativno kratko morali smo da se kompjuterski opismenimo i obucimo i mnogim spravama i spravicama da ovladamo. Jedno jedino gdje stojimo i tavorimo - i sto je jos i gore, gdje nazadujemo - to je pitanje nase vjere pravoslavne, naseg znanja o vjeri i njenog praktikovanja.Usudjujem, se da sve nas "sredovjecne" stavim pred izazov i da ustvrdim, da izmedju 50 Srba ove generacije nece se naci ni pet da ce znati pravilno Ocena[ iscitati. O mladjima da i ne govorim a nisam siguran da su ni stariji mnogo bolji i od jednih i od drugih. Sta to Pravoslavlje uci, kako se pravoslavno zivi, kako slovi istorija nase Crkve rijetko ko da ce imati ikakvoga pojma. Stigli smo - i morali smo - da naucimo mnogo sto sta, potrebnog i nepotrebnog, a o svojoj vjeri smo pozaboravljali i ono malo sto smo znali. Suvise cesto cujem naseg covjeka kako se prisjeca necega sto je davnih dana, kao dijete, znao i praktikovao i odavno zapustio i zaboravio.

  Kad se osvrnemo unazad, na drugu polovinu ovog nesrecnog vijeka, a na zadnje godine, narocito, vidimo da smo, kao narod, redjali sve goli poraz za porazom; sramotu sramoti pridovali. Zasto? Zato sto smo se iskorijenili i iztemeljili; zaboravili ko smo i od kojih smo. Vara se pjesnik: nama, djeci ovog vijeka, s pravom se moze reci da smo nedostojni istorije nase. Na korici bajate proje i u proderanim opancima nasi djedovi su pronijeli sudbinu svoga roda preko albanskih gudura jer su znali ko su i sta cine. Golim sakama rasturili su jednu mocnu imperiju. Sad tumaramo od jednog "vodje" do drugoga - a svi su nam zalosno isti. Pokunjenih glava i osramoceni bjezimo otuda gdje su nasi stari znali stajati i opstajati. Malo nam je sta sveto da ga se ne bismo mogli odreci. Puni smo pustih i jalovih prica a one nam nista ne pomazu. Dok se ne vratimo svojoj vjeri i njenom tvorenju, postu i molitvi i kroz njih celicenju, bicemo I dalje ruglo narodima.

  "Hajde na dubinu", poziva nas Gospod. Ostavite se svojih barica i praznoslovlja, sukobite se s burama i olujama. Treba zaronuti u dubine vjere da bi se uvidjelo koliko je cudesno lijepa. Slatko nase Pravoslavlje, i po cijenu svoje stete ovozemaljske, postuje slobodu volje covjeku od Boga darivane. Ono se ne sluzi ispiranjem mozga i ovladavanjem volje covjekove. Gospod lijepo veli: "Ko hoce za mnom da ide" (Mk. 8, 34). Ne kaze: Ti moras za mnom da ides. Tako i Crkva nasa veli: Covjece, ako hoces, dodji i pridji. Sloboda je velika i divna stvar ali sloboda je opasna i rizicna. Koliko puta nam je lakse kad nas natjeraju da ucinimo nesto sto ciniti moramo sto bismo, inace, do u nedogled odlagali i na kraju zaboravili. U tvoju te crkvu niko ne primorava, na post te niko silom ne nagoni ali zato ti moras sam sebe na sve to da privolis.

  Pozivom na dubinu, Hristos nam veli, da ne stojimo i ne smanjujemo mjeru svoje vjere nego da je stalno povecavamo; da ne oduzimamo nego da uvijek dodajemo. Odredio nam je cilj zaista uzvisen ali nedostzxan: "Budite savrseni kao sto je savrsen Otac vas nebeski" (Mt. 5, 48), veli nam.

  Poslusajmo Gospoda naseg. Na ono malo koliko cinimo, dodajmo jos vise. Koliko god da se molimo, molimo se vise; koliko god da postimo, postimo duze. Sto god dobra cinili, cinimo vise. Podjimo na dubinu i Bogu se priblizimo. Amin.

prota Vasilije Tomic