Tema nedelje

Roditelji i djeca

  Opet i ponovo, braco moja i sestre, sa novom skolskom godinom, izlazim pred vas s tegobnim - i nemustim - svojim razmisljanjima o dobu ovome i sredini u kojoj smo se nasli.

  Svi smo mi, manje-vise, imali pogresnu predstavu o ovom dijelu Zemljine kugle i, u naivnosti svojoj, vjerovali da je Amerika hriscanska zemlja. Pa sta vise, onome zlu, ideoloskom, koje je nas i cijelu Istocnu Evropu gusilo, suprotstavljali smo Ameriku i u nju veliku nadu polagali. Sjecam se da bi moja baka sa velikim strahopostovanjem pominjala tu daleku, bogatu i mocnu zemlju, odakle su joj povremeno stizali paketi od njenog brata, zalutalog nekako u Vokigen kod Cikaga. Trebalo nam je prilicno vremena, i po cijenu tesku i tragicnu, da se od tog naivnog sna otrijeznimo i da na svojoj, licnoj i, jos vise, narodnoj kozi osjetimo svu njenu zlobu i otrov necastivi. Svjedok sam cestih uzdaha svojih poznanika i onog teskog: "Amerika, cemerika".

  I ne samo zbog svega sto su nam u zadnje vrijeme prigotovili nego i inace, iz dubljih i principijelnih razloga, nama, pravoslavnima, tesko da ovo podneblje krov i utociste pruziti moze. Kad smo dolazili - bar je to bio moj slucaj a i mnogih drugih sa kojima sam o tome razgovarao - osmisljavali smo svoje iskorijenjivanje i presadjivanje nadom da svojoj djeci pruzimo solidno i ideoloski neutralno skolovanje. Smetalo mi je obezbozeno nase skolstvo i vrijedjalo me je nasilnicko uguravanje Broza u duse nase djece od njihovih malih nogu. Sa kojom mukom u dusi, danas, moram sebi da priznam da sam se duboko prevario i da shvatim da su nasi, tamosnji i ondasnji - za danasnje ne mogu da sudim, jer su se u svom zlu izvjestili - nisu ni za mali prst ovdasnjim mesetarima i modelarima ljudskih dusa. Ovdasnje skolstvo, koliko je sadrzajno prazno, jos je vise ideoloski nabijeno sa konacnim ciljem stvaranja od nase djece nevjernika, materijalista, postrosaca, slugu i roblja za jevtine pare. Za svoju djecu i svoje sinove, imaju oni druge, i drukcije, skole, raji jadnoj nedostupne. Otuda je toliko porazna, a bolno tacna, cinjenica da su vrlo rijetki medju nama oni koji su nekako uspjeli da sacuvaju svoju djecu za sebe, za srpsku vjeru i narod srpski.

  Cesto sam prisutan raznim porodicnim i drustvenim dogadjanjima svojih parohijana i vidim da roditelji i djeca - iako mogu da zive u slozi i istinskoj ljubavi - ne govore vise zajednickim jezikom, zvao se on srpski ili engleski, i kakav god hocete. Ovo i u prenosnom i u doslovnom smislu. Osjecam da se niti negdje kidaju; da djeca uopste vise nisu ono sto su im njihovi preci bili. Kao da je neka rijeka tekla svojim tokom vijekovima, iz nekih nasih balkasnkih brda i panonskih ravnica, iz dana i godina kojima se trag u dubinu gubi, da bi ovdje presjecena bila, u neke druge tokove prevedena i nastavila svoj tok u drugom pravcu, ostavljajuci za sobom, u pozadini, sve napusteno i zaboravljeno.

  Prije sam bio sklon da mnogo i zlurado pitam, olako sudim i teske osude izricem. Sada, kada sam sa svojom djecom skoro prosao jos jedno skolovanje, i kada sam u opasnosti da se sve moje ranije osude na moju glavu svale, vidim da ni krivi nisu toliko krivi jer su mogli htjeti ali im se nije dalo. Sad priznajem da roditelji mogu biti dobri, dobre namjere imati i u svoju djecu puno ulagati ali da su sve sile oko njih jace; da mogu, na kraju, da im otrgnu, ukradu i udalje od njih njihovu rodjenu djecu.

  Pa taman kad i hocu da se nekim boljim primjerom utjesim, uvidim, zalosno, da sto ovim ne uspije u prvom pokusaju, sa prvim nasim izdancima, uspjeva, obavezno, sa drugim i njihovom djecom. A ovi vremena imaju da cekaju, sigurni u svoj plijen i dobitak.

  Otkuda ova tmurna i beznadna razmisljanja? Otuda, braco moja i sestre, sto danima i nocima tumaram glavom svojom o najnovijem cudu koje nas snalazi. Iz dana u dan, kao po nekom planu, ali uporno i bezobrazno, neke sile zla i nemorala, postavljaju pred nase savjesti problem za problemom, na koji su oni vec dali svoj djavolski odogovor i nas bombarduju i sile da njihov odgovor za svoj prihvatimo. Tako, nedavno, profesor univerziteta, ovdasnji, kojem moze neko od nas u njegove ruke, s povjerenjem - a nekome moramo, htjeli ne htjeli - ustupiti svoje dijete da ga vaspitava, obrazuje, od njega covjeka cini, taj dakle, profesor priznaje, javno i ponosno, da je "od onih", i da na svoju, profesorsku zaradu, nadodaje zaradu od prostituisanja. Nastrane svoje usluge nastranima preko novinskih oglasa nudi. I uvjerava sve oko sebe, pise i nasiroko raspreda, da ni djecu od njega i njegove sabrace ne treba stititi. Javljaju mu se, veli, neki koji od svoje devete godine bludnice; to je lijepo i ne bi trebalo ikome da smeta. Sve to, braco moja i sestre, u ime neke slobode izrazavanja, u ime progresa, u ime pameti svijeta ovog ludog i blesavog.

  I na nekakvu akciju univerzitetskih vlasti, skocise svi redom: inije, udruzenja kojekakva, i svi, ama bas svi, do posljednjeg, novinari - medija, kako ih zgomilano zovemo - da covjek ima pravo na svoj licni zivot. On je, vele, dobar profesor a njegov licni zivot je druga stvar. Kao da je pola covjeka licna a druga polovina drustvena i da te polovine nikakve veze jedna sa drugom nemaju. Ili da je covjek pola dana jedno a drugu polovinu dana drugo. Ili, cas je jedno, cas drugo, kako mu zatreba. Koliko god da sam pratio ovu prljavu pricu nisam naisao ni na jedno jedino misljenje izdvojeno iz ovog hora ludaka. Ne mogu da vjerujem da bas niko reagovao nije. Ili takva reagovanja papir vidjeti ne mogu ili su se ljudi umorili i obeshrabrili pa pustili da mutna voda sve u bezdan ponese.

  Ako takvima - djavo sami ce znati koliko ih ima i kako su rasporedjeni - svoju djecu povjeravamo, onda nikakvo cudo da takve fabrike skolske izbacuju u drustvo svoje otrovane plodove.

  Braco moja i sestre, mi moramo da shvatimo i prihvatimo da smo mi, pravoslavni, zaista "mimo svijeta". I ponavljam, po ko zna koji put, sebi za utjehu, a i vama, ako bi nam to nekako pomoci moglo, da mi svoj ovoj pameti ludoj nasuprot stati moramo, da ne smijemo klonuti niti se mutnoj matici predati. Svojih istina, starih i osvestanih, drzati se moramo pa makar nas po sto puta za lude i nazadne drzali. Ne zaboravite da je "ludost Bozija mudrija od ljudi, i slabost Bozija jaca od ljudi" (1. Kor. 1, 25). Bozija je najjaca. "Sto je ludo pred svijetom, ono izabra Bog da posrami mudre; i sto je slabo pred svijetom, ono izabra Bog da posrami jake" (1. Kor. 1, 27). Budimo ludi i slabi pred svijetom a mudri i jaki da se nadjemo pred Bogom. Amin.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
paroh torontski