Tema nedelje

Mala Gospojina, 1998.

  Pred nama je bogorodicni praznik, Rodjenja Presvete Vladicice nase Bogorodice. Jevandjelska prica, u kazivanju svetog apostola Luke, vrlo je kratka, topla u svojoj intimnosti ali zaista jezgrovita. "Gospod" - veli sveti jevandjelist Luka - "udje u jedno selo, a zena neka, po imenu Marta, primi ga u kucu svoju" (Lk. 10, 38). I kao svaka dobra kucenica i domacica, dade se u brigu da nesto pripravi i ugosti ovog rijetkog namjernika. "I u nje bjese sestra, po imenu Marija, koja sjedjase kod nogu Isusovih i slusase besjedu Njegovu" (Lk. 10, 39). Sva se bila pretvorila u uho i mastom svojom odlebdjela daleko za govorom ovog jedinstvenog ucitelja. Zaboravila je sve oko sebe, i sestru svoju i njenu brigu - koja obuzme svaku domacicu kad iznenadni a jos i toliko znacajni gost bane u kucu - kako da ga dostojno doceka i isprati i u najboljem svjetlu prikaze sebe i svoj dom. Vec ljuta na svoju sestru, pridje Gospodu, prijatelju svome, da se pozali na tako ociglednu "bezobzirnost" svoje sestre. "Gospode, zar ti ne maris sto me sestra moja ostavi samu da sluzim. Reci joj, dakle, da mi pomogne. A Isus, odgovarajuci, rece joj: "Marta, Marta, brines se i uznemiravas za mnogo, a samo je jedno potrebno. Ali je Marija dobri dio izabrala koji se nece uzeti od nje" (Lk. 10, 40 - 42).

  U svojoj jezgrovitosti, Gospod je nas kristalno jasan. Veli dobroj Marti, skoro sa blagim prekorom, da se brine i paca za mnogo a samo je jedno potrebno. To, jedno potrebno, oznacio je Gospod jednom drugom prilikom kad je, u svojoj Besjedi na gori, sljedbenike svoje uputio na trazenje Carstva Bozijeg i pravde Njegove a sve drugo i ostalo doci ce i samo (Mt. 6, 33). "Pisano je: Ne zivi covjek o samom hljebu, no o svakoj rijeci koja izlazi iz usta Bozijih" (Mt. 4, 4). Ovaj Gospodnji savjet, o trazenju samo jednog potrebnog, Gospod je uputio svima nama. I nas, danasnje, Gospod opominje: "Djeco moja, gledam vas i grozim se na vasu nerazumnost, kako suludo jurite i grabite, skupljate i stizete i uprazno trosite zivote svoje. A kad sve dane svoje iskrunite i malo vam ih preostane, kad ostarite i obnemocate, i kad je vec sve kasno, onda shvatite ono sto ste bezbroj puta culi, da goli kroz majke svoje na zemlju dolazite i da praznih i skrstenih ruku sa zemlje odlazite. A samo jedno ispred vas ide: vasa dobra i nedobra djela, da svjedoce na vas, za vase spasenje ili pogubljenje". Sad da ne odemo u krajnost - jer Gospodu nikakve nase krajnosti i iskljucivosti nisu mile - pa da pomislimo da Bog od nas trazi da sve svoje zemaljske brige odbacimo i ni o cemu racuna da ne vodimo.

  Zna Gospod sve nase potrebe i nasporio je dovoljno za sve ljude na zemlji hrane i vode. Dobroj Marti, i svima nama preko nje, Gospod prigovara da se brinemo ne za dovoljno nego za mnogo. Problem je u tome, sto gresni i nezajazljivi covjek hoce sve da prigrabi za sebe sto ni za stotine zivota, kad bi mu bili dati, ne bi mogao potrositi. Stotinjak samozivih i nezasitih milijardera drze u svojim zgrcenim rukama od premnogo gladnih usta oteto parce hljeba. A na uzem, porodicnom, planu svakoga od nas, o prazniku Rodjenja Majke Bozije, stavlja nam se na razmisljanje i duboko rasudjivanje o mjestu nasih majki u zivotima nasim, i - sto je jos preteznije - o ulozi danasnje rastrzane zene u zivotu njene djece. Kada bi Gospod, kojim cudom svojim, sabrao mlade majke svih sirina ove planete, na njihovu upitanost o premnogim problemima koji modernu zenu rastrzu, mislim da bi njima rekao: Majke, majke, brinete se i rastrzavate za mnogo i premnogo a samo vam je jedno vazno - to vase dijete i briga o njegovom uzrastanju u zdrava i postena covjeka. Mi, svestenici, zivimo sa vama i, sa svim svojim brigama i nevoljama, dijelimo sudbine vase. Vi, i svako pojedinacno od vas, skupljate svoje zivotno iskustvo i mnogi, kao sto rekoh, suvise kasno do pameti dodju.

  Mi skupljamo u svoje duse sva vasa iskustva zajedno. I gledamo vas kako zdusno, i sa svakom kapi svoje snage, trcite svoje zivotne trke, ali, nazalost, mnogi pokraj puta ili njegovim pogresnim pravcem. Pa vidimo familije, koje su svojim mukotrpnim, i postenim, radom stekle neki imetak. Imali bi, premoreni otac i istrosena majka, dovoljno za sebe do kraja zivota i da preostane ali ih sada stize i udara ono sto su godinama, dok su bili mladji, zabacivali za ledja svoja: neodgovoran i radu nevican sin ili nesrecna kcerka. Godinama, i u najboljoj ali jos uvijek pogresnoj, namjeri - da se stekne i obezbjedi - potiskivana je briga o vaspitanju djece; prebacivana je u varljivoj nadi da ce neko drugi, puki slucaj ili skola, od njih ljude stvoriti. Varalo se, pa sin radu vican nije, i kasno ga je sad uciti, pa roditelje svoje i dalje sise i iznurava a kcerka im na isti nacin mira ne da. I na kraju, kad se pocinku nadalo, pokusava se da se ispravi ono sto je davnih dana pogresno zasadjeno i sad nesrecne plodove donosi. Hristove rijeci: "Jer kakva je korist covjeku ako zadobije sav svijet a dusi svojoj naudi?" (Mk. 8, 36) morali bismo shvatiti i u ovom smislu: "Sta vrijedi covjeku da sav svijet zadobije a djecu svoju usput pogubi". Zato, o prazniku Rodjenja Majke Njegove, u pamet Hristovu opomenu, da ne treba da se brinemo za mnogo nego samo za ono jedno sto nam je potrebno, sto se nece uzeti od nas. Amin.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
paroh torontski