Tema nedelje

O upotrebi rijeci (1)

  "Hodite, ubijmo ga jezikom", (Jer. 18, 18), rekose saplemenici i savremenici proroka Jeremije, jer im on govorase ono sto oni ne zelise da cuju. "Hodite, ubijmo ga jezikom" - misao, braco moja i sestre, izgovorena na hiljade godina prije nego sto mi, svako sebe, prvim svojim placem djetinjim objavismo na zemlji. A mi mislimo da sa nama svijet otpoce i da ce sa nama skoncati a iz prorokove jadikovke vidimo da ubijanje jezikom traje otkako i covjek na zemlji.

  Ja, braco moja i sestre, nemam rijeci kojom bih dovoljno jasno mogao iskazati svu ozbiljnost, odgovornost - upravo, ubitacnost - rijeci ljudske. I sam, prepustivsi se povrsnosti i lakoci svakovrsnoj, potegnem cesto i izgovorim nepotrebnu, nemudru i, cesto, ubitacnu rijec a da nisam svjestan koliko sam zlo i nepravdu nanio. Otuda je ovo sto slijedi opomena i meni koliko i vama svima.

  Rijec ljudska je svetinja. Tim darom obdario nas je Stvoritelj nas da se njime razlikujemo i razlucujemo od svakovrsnog drugog stvorenja Njegovog. Ali, rijec je i izazov i odgovornost. Ne opominje li nas Gospod nas da cemo za svaku rijec koju recemo "dati odgovor na dan suda". Sa svojim rijecima bicemo opravdani, rijecima svojim bicemo osudjeni (Mt. 12, 36-37).

  A ja upravo i zelim da ukazem na lakocu kojim mi izgovorimo opaku rijec. Osudimo covjeka bez saslusanja i bez ikakvog dokaza; uprljamo ga olako i nerazumno; recemo za njega tesku i ubitacnu rijec i on, ne znajuci, nosi zig prljavosti i srama; jede s nama i pije i, mozda, dobro misli i o sebi i o nama a svi vide ono sto on nije i ne zna da drugi misle da je. Kad se nekim nacinom uvidi i otkrije da je laz na njega bacena, kasno je. On se nikad dovoljno oprati ne moze da bi potpuno povratio svoju cistotu. To besprimjerno blacenje nas, kao svekolikog naroda, svi bolno osjecamo u dusama svojim i znamo da ako ikad istina i prozbori i prozubori, ona nece moci biti dovoljno jaka i jasna da ispere svu prljavu rijeku lazi koja nas je zapljusnula.

  Otuda, valjda, zbog te olake i nerazumne upotrebe rijeci, rijec se ljudska istrosila, otrcala, ublijedila. Ne nosi vise sobom svoju tezinu kojom je nekad vezivala i obavezivala.

  U stvari, nase rijeci vise svjedoce nas, ko smo i kakvi smo, nego li one o kojima ni svoja svjedocanstva izricemo. kako bi nas Hristos, danas, kao i svojim savremenicima, nekad, ljutitio podviknuo: "Porodi aspidini, kako mozete dobro govoriti kad ste zli?" Pa bi nam rekao i ovo, da od "suviska srca usta govore. Dobar covjek iz dobre riznice iznosi dobro; a zao covjek iz zle riznice iznosi zlo" (Mt. 12, 34-35).

  Svrha ovih mojih rijeci bi bila, dakle, podsjetnik i opomena - meni prije svih, ponavljam - pa i vama, braco i sestre, da dobro pazimo, triput mjerimo, a jednom sijecemo, kako kaze nas narod, prije no sto rijec izustimo te ne bude vise nasa i ne mognemo je povratiti i ukrotiti. "Smrt i zivot u vlasti je jeziku" (Price, 18, 21), veli premudri Solomon. Ovo razumijevamo visestruko. "Ubi me prejaka rijec", rece nas pjesnik. Da mi pak pazimo da ne ubijamo prejakom rijecju a da i sami ne stradamo za vavijek sa ubicama u adu paklenom.

  Jer, koliko god mi bili skloni na olako baratanje rijecima, Gospod ce druga, svoja, mjerila primjenjivati kad nas za nase rijeci bude sudio. Jer, kad Premudri Solomon nabraja na sta Gospod mrzi i sta je gad dusi njegovoj, polovina od toga odnosi se na rijeci. "Jezik lazljiv i ruke koje prolivaju krv pravu" (Price, 6, 16-17), u jednakoj su ravni pred Gospodom. Na "srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trce na zlo, na laznog svjedoka koji govori laz" mrzi Gospod, a "ko zamece svadju medju bracom", gad je dusi Njegovoj (Price 6, 16-19).

  Zato, braco moja i sestre, opomenimo se, urazimo se. Shvatimo da jezik moze da bude lijek (Price, 12, 10), da je "zdrav jezik drvo zivotno" (Price, 15, 4), ali, isto tako, da jezik moze da bude "strijela smrtna" (Ps. 52, 2), ostar kao mac (Ps. 64, 34), pa poslusajmo Pravednog Solomona kad nam kaze: "Nemoj nagliti ustima svojim i srce Tvoje da ne bude brzo izgovoriti sto pred Bogom, jer je Bog na nebu a ti se na zemlji, zato neka bude malo rijeci tvojih" (Propo. 5, 2). Amin.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
paroh torontski