Tema nedelje

O kremiranju

  Stavili smo sebi u zadatak, braco i sestre, da postupno, koliko je to u nasoj moci, odgovorimo na pojedina pitanja sto ih zivot pred nas postavlja.

  Desava nam se, istina, za sada rijetko, da nas nasi parohijani stave na velike muke njihovom odlukom da nekoga od svojih srodnika, kad umre, ne sahrane nego da ga kremiraju, srpski receno, spale. Crkva, kao sto znate, ne dozvoljava opjelo nad osobom koja je, za svoga zivota, svjesno, izrazila zelju da bude spaljena. Ako je pitanje, zasto Crkva ne ispraca molitvom takvog, evo odgovora: Zato sto je spaljivanje necrkveni, nehriscanski cin i obicaj, izrazavanje nevjerovanja i nepotcinjavanja Bozjoj volji i zakonima. Crkva nema druge nego da postuje volju umrloga.

  Obicaj spaljivanja nikad nije bio nas i nikad nije bio u judeo-hriscanskoj tradiciji. Dosao nam je sa Istoka, od nehriscanskih, mnogobozackih naroda. Razlika je u tome sto oni, Indusi, na primjer, naslazu veliku gomilu drveca, vidjeli ste, pa na takvoj vatri, prirodnoj, spaljuju svoje mrtvace. Oni time izrazavaju neku svoju vjeru i to bi im se moglo primiti i razumjeti. U Evropu je taj obicaj uveden u doba tzv. prosvjecenosti, kada se, u ime ljudskog razuma, osporavalo sve sto nije moglo stati u njihove glave. Sve sto svojim glavicama i svojim ogranicenim razumcicima nisu mogli shvatiti i obuhvatiti, za njih nije ni postojalo. Tako se hriscanska vjera o vaskrsenju mrtvih prva nasla na udaru. I da bi izrazili koliko ne vjeruju da ce o sveopstem vaskrsenju, o drugom dolasku Gospodnjem, Bog one koji su usnuli u Isusu dovesti s njim... i da cemo mrtvi u Hristu vaskrsnuti (1. Sol. 4, 14-16), oni su izabrali nacin spaljivanja kao nacin osporavanja. Krematorijume nisu izumili nacisti nego ateisti.

  Oduvijek se Pravoslavna crkva s ljubavlju i postovanjem odnosila prema umrlima. Sve sto stvori Bog, bjese dobro veoma (1. Mojs. 1, 10). Svakoj Bozjoj tvorevini, svakom djelu ruku Bozjih, pravoslavni pristupa sa cascu i dostojanstvom. Covjeka je Bog stvorio iz praha zemljanog, po obicaju svome (1. Mojs. 1, 28). Dakle, i prema ljudskom tijelu, kao tvorevini Bozjoj, duzni smo da se ophodimo s postovanjem, ne skrnaveci ga, za zivota, grijesima, ni spaljujuci ga, okrutno, po smrti. "Ili ne znate da je tijelo vase hram Svetoga Duha koji je u vama" (1. Kor. 6, 19), pita nas apostol Pavle i poziva da proslavimo Boga tijelima svojim i duhom svojim, jer su Boziji (1. Kor. 6, 20).

  Bozja volja je jasna i tako lijepo iskazana u onoj kratkoj molitvi na hriscanskom opjelu, kada se obracamo Gospodu nasem i velimo: "Jedino si Ti besmrtan, koji si stvorio i sazdao covjeka". Mi, smrtni ljudi, stvoreni smo od zemlje i u zemlju cemo poci, kao sto zapovjedi Onaj koji me sazda, i rece mi: "Zato sto si zemlja, u zemlju ces poci".

  Na kaznu i pretesku sramotu spaljivanja u Starom zavjetu bili su odredjeni samo najgori gresnici. Otkako je svijeta i vijeka, covjek je sahranjivan; nad njegovim se grobom tugovalo i plakalo, dolazilo se i cvijece se sadilo. slusao sam toliko puta ojadjene majke koje su mi se jadale da bi im puno lakse bilo kad bi bar za sinovljev grob znale.

  Ako nevjerni spaljuju da bi iskazali svoje nevjerovanje, vjerni sahranjuju i po Bozjoj volji vracaju zemlji ono sto je od nje uzeto da bi time svoju vjeru u vaskrsenje ispovjedili. A kako je vaskrsenje moguce, kako ce se raspadnuto tijelo sastaviti, kako to moze biti, pitamo se. Onako kako nas je Bog iz nebica prizvao u bice, kako nas je svojom rijecju iz nicega priveo u zivot, tako ce Bog, opet svojom rijecju, sastaviti rastavljeno i oziviti umrtvljeno. "Ne cudite se tome - opominje nas sveti apostol Jovan - jer dolazi cas u koji ce svi, koji su u grobovima, cuti glas Sina Bozjeg, i izici ce oni koji su cinili dobro u vaskrsenje zivota, a oni koji su cinili zlo u vaskrsenje suda" (Jn. 5, 28-29).

  Da li cemo vaskrsnuti ovakvi kakvi smo, i kakvi umiremo, neki mladi a neki stari, neki zdravi a drugi trosni i bolesni? Ne, braco i sestre, Crkva vjeruje i uci nas da cemo vaskrsnuti u preobrazenim tijelima, nepodloznim bolesti ili smrti. "Mlada ili stara tela nisu li u smrti jednaka?" I ne razlazu li se i jedna i druga u prasinu, iz koje su prvobitno sazdana? Ali i jedna i druga podjednako ce lako vaskrsnuti u poslednji dan, u Dan Suda, rijecju Sazdatelja. Niti ce staracka slabost nogu usporiti niti ce mladalacka lakonogost ubrzati dizanje mrtvih iz prasine grobne. Rec Bozja sve moze: Ona ozivljuje i umrtvljuje, stvara i unistava. "Sve je moguce Bogu", veli Vladika Nikolaj. "Mi vjerujemo da ce tijela vaskrsnuti ne takva kakva su sad no cista i nepodlozna povredi", uci nas sveti mucenik Ipolit.

  Da je bilo spaljivanja, ne bi bilo Pravoslavlja; ne bi bilo mostiju svetiteljskih i nad njima hramova sagradjenih; ne bi bilo vjere ni topline. I zato, poslusajmo apostola Bozjeg kad nas opominje da se uprezemo u isti jaram s nevjernicima. "Jer sta ima pravednost sa bezakonjem... a kakvu saglasnost Hristos s Velijarom?" (2. Kor. 6, 14 i 15).

  Neka bi Gospod prosvjetio nase duse, da shvatimo ljepotu i dubinu njegove svete volje. Amin.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
paroh torontski