Protojerej Ljubomir Rajić

Dvije nedjelje Časnog posta su iza nas, braćo i setsre. Kada čujemo riječ "post", uzdržavanje od određene hrane, prvo je što nam pada na pamet. Prisjetićemo se još koječega što u post spada, a to je činjenje milostinje, izbjegavanje svađa, obuzdavanje jezika, odnosno vježbanje u hrišćanskom smirenju. Međutim, to je ono što se od primjernog hrišćanina očekuje inače, bio post, ili ne bio. Poučavajući Rimljane, sveti Apostol Pavle im poručuje: "Da hodimo pošteno kao po danu: ne u pirovanju i pijanstvu, ne u razvratu i bestidnosti, ne u svađi i zavisti." (Rim. 13, 13.) Priznaćemo, svakako, da nama, Srbima, slavlja nisu strana. Slavlje podrazumijeva jelo i piće, a mi smo veseo narod pa se često desi da se malo više opustimo. Sve je to za ljude, jasno nam je, ali sjetimo se one narodne mudrosti koja kaže da: "rakija samo u buretu miruje." Koliko puta smo čuli da je neko malo više popio, pa uradio ovo ili ono. Posvađao se, potukao se, rasturio porodicu, napravio saobraćajni udes, glavu izgubio. Nije to od skora, niti smo to mi, ljudi ovog vremena izmislili. U prvoj knjizi Svetog pisma čitamo kako je pravedni Noje, čim se voda povukla sa zemlje, izašao iz lađe i zasadio vinograd. Sa prvim rodom je napravio vino, popio malo više pa ne znajući šta radi skinuo odjeću sa sebe. Djeca su ga nagog u šatoru zatekla. U Novom zavjetu imamo primjer cara Iroda. Na svom rođendanskom piru, prejedenog stomaka i pijan, dao je carsku riječ Salomiji da će joj ispuniti bilo koju želju, pa makar mu i pola carstva zaiskala. Nasavjetovana od svoje podle matere, ona je zatražila glavu Svetog Jovana Krstitelja. Irod nije imao namjeru da Jovana pogubi, ali, carska se ne poriče. Kada se pribrao i otrijeznio, bilo je kasno.

Nedavno sam pročitao priču o jednom ruskom svešteniku. Zvao se Nikolaj (Gurjanov). Biolog po profesiji, dopao je zatvora u ono vrijeme kada se na Istoku lako u zatvor dospijevalo. Čameći na tom strašnom mjestu, do ruku mu je, po prvi put, došla jedna pravoslavna knjiga. Pročitavši je bio je ganut do te mjere da je odlučio da, ako se ikada izbavi, postane sveštenik. Bog mu je uslišao molitve, a on je zauzvrat, svoje obećanje ispunio. Poslije obrazovanja u jednom manastiru, bio je rukopoložen u čin sveštenika. Raspoređen je na službu na Zalitu, ostrvu u Pskovskom jezeru, na kome se nalazi malo ribarsko naselje sa crkvicom. Služio je preko četerdeset godina na tom mjestu, iako je imao pedeset kada je tamo poslat. Radeći na ostrvu, neprestano se molio Bogu. Održavao je čistoću u crkvi, služio narodu, sadio drveće i biljke. Postao je prozorljiv, a to se brzo rasčuje. Na blagoslov kod starca Nikolaja dolazili su ljudi iz cijelog pravoslavnog svijeta. On ih je sve blagosiljao i za svakoga imao po neki savjet, a najčešće je molio ljude da se manu pića i pušenja. Pisac priče o Zalitu i ocu Nikolaju, bio je očevidac mnogih interesantnih događaja, za kratko vrijeme koje je na ostrvu proveo. Sjeća se i sljedećeg: "Jedan je, potpuno pijan zabasao u crkvu, i kao da ga je snašlo neko pomračenje uma. Dohvatio je starinsku ikonu Svetog Nikolaja Čudotvorca i tresnuo je o pod. Ona se nije razbila. Tresnuo je drugi put, a treći put - razvalila se podna daska. ... Takvome se zna šta sledi, (dodaje pisac), nije prošlo ni dva dana, utopio se u plitkoj vodi, odmah kraj svoje kuće. Počeli su da mu drže opelo. Baćuška tek što je počeo da mu čita molitvu, mrtvačeve ruke su se odjednom podigle. Deca koja su bila na groblju, u užasu su se razbežala. Mene je zahvatio ogroman strah! A baćuška će nama: "Ne bojte se, ne bojte se sestrice u Hristu!" Skrstio je ruke usopšemu i rekao: "Lezi, lezi mirno." Tako se to ponovilo tri puta. Tri puta je pijanica tresnuo ikonu, i tri puta su mu se ruke podigle. Celo je selo svedok. A baćuška je rekao: "Trideset godina, moraću da se zauzimam za ovog pijanicu. Opametite se, ribari!" (Zapadni put u apokalipsu, str. 143)

Prozorljivi otac Nikolaj, pravedni starac, mora trideset godina da se zalaže za ovog jadnog grješnika. Trideset godina usrdnog moljenja za bogohulni čin u hramu Božijem. Za jednu jedinu oskrnavljenu ikonu! Nesrećni ribar je bio pijan. Sudeći po priči, Zalitsko ostrvo je malo, i broj svjedoka ribarevog nasrtaja na svetinju takođe je mali, ali će ipak biti potrebno trideset godina zalaganja jednog svetog čovjeka da bi ovakav grijeh bio oprošten. Koliko će svetitelja morati da se zalaže za duše današnjih rušitelja Crkve Božije? Koliko će molitava pravedničkih biti potrebno da opere one koji danas trijezni, svjesno nasrću na Crkvu Božiju, na njen poredak i na njenu jerarhiju? Vi ne možete odgledati vijesti, pročitati novine, zaviriti na internet, a da tamo neko nešto o Crkvi ne raspreda. Sluge mračnih sila barataju nekim tobožnjim informacijama "iz prve ruke". Crpe svoje znanje iz "pouzdanih izvora". Ne daju mira ni nama ovdje u dijaspori. Šire se priče o namjerama Srpske pravoslavne crkve da prihvati katolički kalendar. O novom patrijarhu koji će nas povesti u Vatikan da se Papi poklonimo. O vladikama koji silne novce u štapovima nosaju. Takve i gore priče se mogu čuti u srpskim domovima, ispred djece i omladine. Takvi razgovori se često na slavama i ispod ikona vode. Sa takvim vijestima se mnogi Srbi na piknicima, po crkvenim imanjima i halama zabavljaju. Kreator ovakvih priča tačno zna da će one biti primamljive za uho, i da će uz pomoć ovakvih nebuloza skrenuti našu pažnju sa srpske stvarnosti. Stvarnost nam je tužna i zabrinjavajuća. Mi bismo da pobjegnemo nekako od činjenice da smo Kosovo izgubili. Da nam država ne pruža nikakvu sigurnost ni zaštitu. Da nam je državna vlast korumpirana i da radi za tuđe, a ne za interese svoga naroda. Da ćemo sa ovakvom politikom i dalje gubiti teritorije. Da kao narod izumiremo. Crkva je još koliko toliko sačuvana, i jedina je koja diže svoj glas materinski vapijući, da se makar nešto sačuva. Naravno da će biti sa svih strana napadnuta. Ali pazimo se braćo i sestre, da se svojim mlakim držanjem ne stavimo na stranu njenih napadača. Mi, lično, svaki od nas, treba da budemo bedem o koji će se ovakvi napadi razbijati. Ne smijemo mirno sjediti i slušati bljuvotine ma iz čijih usta one izlazile. Ni Crkva ni narod Božiji, nemaju koristi od širenja raznih glasina. "Mi govorimo istinu", reći će oni najuporniji. Čak i da je istina to što govore, opet će ih Gospod kazniti, jer to što čine ne donosi dobro nikome.

Vratimo se na priču o Noju, i na različito postupanje njegovih sinova. "I napiv se vina opi se, i otkri se nasred šatora svojega. A Ham, otac Hanancima, vidje golotinju oca svojega, i kaza obojici braće svoje napolju. A Sim i Jafet uzeše haljinu, i ogrnuše je obojica na ramena svoja, i idući natraške pokriše njom golotinju oca svojega, licem natrag okrenuvši se da ne vide golotinju oca svojega. A kad se Noje probudi od vina, dozna šta mu je učinio najmlađi sin, i reče: proklet da je Hanan, i da bude sluga slugama braće svoje." (Postanja 9, 21-25) Eto braćo i sestre, najmlađi sin Nojev nije ništa slagao ni izmislio, ali je zbog širenja sramote svoga roditelja bio proklet. Pomolimo se Gospodu, da nam da smirenja, mudrosti i razuma, pa da objavljujemo primjere hrišćanske ljubavi, i svega što je na duševnu korist, a nikako na bilo čiju štetu. Amin