Kada slavimo Vavedenje sjetimo se da je to praznik, ustanovljen u spomen uvođenja Presvete Bogorodice u Jerusalimski hram. Preko Jerusalimskog hrama i bogougodnog molitvenog života u njemu, ona je bila pripremljena za najuzvišeniju misiju - da se kroz nju rodu ljudskom, na spasenje, podari Gospod naš Isus Hristos - i otuda ovaj događaj ima ogroman značaj za sve nas. Neka nam je svima srećan i blagosloven!
Riječ dvije o stvarnom događaju.
Pošto je Presveta Bogorodica bila izmoljena od Gospoda, roditelji je njeni, kada je imala tri godine, povedoše u Jerusalemski hram da je posvete Gospodu. U hramu se, na službi, zatekao sveti Zaharije, otac svetog Jovana Krstitelja, i mimo svih običaja, poveo malu Mariju u najsvetiji prostor hrama - svetinju nad svetinjama. U svetinji nad svetinjama je bio Kovčeg Zavjeta i u nju nisu smjeli ulaziti ni sveštenici već samo prvosveštenik, i to samo jedanput godišnje. U Hramu je Presveta Bogorodica provela vrijeme do svoje dvanaeste godine.
To je, u najkraćem, ono što treba da znamo o samom prazniku.
Ali ima i drugo, važno i važnije, što treba da nas podstakne na razmišljanje.
Prvo: roditelji Presvete Bogorodice su bili svjesni da je njihovo dijete bilo njima poklonjeno. Bio im ga je poklonio sam Bog. I naši su stari i stariji bili svjesni te činjenice da je svako dijete Božji dar. Oni su još uvijek bili daleko od prepotentne i bogohulne ideje o "planiranju porodice". Jer, bili su u duhovnim relacijama prema Nebu i znali su ono što mi sada često previđamo da je čovjek sam, bez Boga, slabašan i da je malo toga u njegovoj moći i vlasti. Za to su imali divan izraz kada im se rodi dijete. Kazali bi: "Našlo se, hvala Bogu". I kada bi im dijete bilo uzeto ne bi roptali. Rekli bi: "Gospod dade, Gospod uze, hvala mu".
Mi danas previđamo svoju nemoć pa po ljudskom razumu pokušavamo da sređujemo svijet oko sebe. Prvo se orijenti{emo da obezbijedimo materijalne uslove misleći da je to najvažnije. Djeca će, kažemo, doći poslije na red. Tek poslije vidimo - takvih primjera ima puno - kada sve sredimo, onda djece - nema. Ona su, ipak, izvan našeg plana, u Božjoj volji i Njegovim rukama.
Ovaj praznik - Vavedenje - prava je prilika da razmislimo i o našem odnosu, preko naše djece, prema Bogu. I ovaj dan treba da nam bude povod za presabiranje da i mi svoju djecu uvodimo u hram i privodimo Bogu.
Činjenica je - i nju treba istaći - da mi u ovom svetom hramu - a tako je vjerovatno, i u drugim našim crkvama - iz godine u godinu, krštavamo sve više i više djece. I ne samo malu djecu: dolaze nam sve češće i odrasli krštenja radi.
Ali, i to treba reći - osjećamo da su mnoga od ovih vavedenja vezana uz druge neke običaje, spojena sa drugim povodima i slavljima. Recimo, neki roditelji krštavaju djecu o njihovim rođendanima, o jednom trošku. I uza sve zadovoljstvo zbog prisjedinjenja djetinje, anđelske, duše sa Hristom i Crkvom Njegovom, rastuži nas, ipak, saznanje koliko je - što se roditeqa tiče - to sve daleko od suštine.
Postavlja se mnogo pitanja i između njih jedno, najosjetljivije a to je: da li mi, osim tog, krštenja radi, uvođenja djeteta i djece u crkvu imamo svojih vavedenja. Ima ih, iz dana u dan, sve više, ali je isto tako istina, da u mnogim slučajevima roditelji to pitanje zanemaruju do krajnjih granica. Sada bi se moglo govoriti o mnoštvu obratnih primjera i u njima vidimo djelovanje Prsta Božijeg. Naime, često smo svjedoci prizora ne da roditelji vode djecu u crkvu nego djeca, ručicama svojim, vuku roditelje u crkvu. Gledamo i divimo se, i ma koliko se poneki opiru, na kraju popuste i uđu. I zaključujemo da kada bi djeca mogla da biraju, i kada bi smo ih slušali, bilo bi i nas više po crkvama. Zar nas Vrbica ne uvjerava u to.
Svaki naš dom, braćo i sestre, mogao bi, i morao bi, svakodnevno proslavljati svoj praznik - Vavedenje. Svaki onaj podsticaj na molitvu, svako, dakle, podsjećanje djece na Dragog Bogu i Njegovo blago oko koje sve gleda i vidi, svako upućivanje na anđela čuvara - to je vođenje Hristu, to je Vavedenje. Ako dovodimo našu dječicu pred ikone u našim domovima, i pred kandilo, naučimo ih da se prekrste, da se obrate Dragom Bogu u molitvi, uvodimo ih u hram Gospodnji. Jer, ne treba zaboraviti, hrišćanski domovi - ako su stvarno takvi - hramovi su Božji, u malom. Ako i prije i poslije jela zablagodarimo Bogu na Njegovim darovima, uvodimo našu djecu u tajnu zahvalnosti. Ako, na kraju krajeva, imamo Boga u srcima našim, On će biti prisutan u svakom našem djelu; ako Ga životom i djelom svojim svjedočimo, to će viđeti i naša djeca; sama će se opredijeliti na stazu koja ih vodi ka Bogu.
Činjenica je da smo rastrzani, da smo užurbani, da malo vremena imamo. Ali, ako možemo da vodimo našu djecu u cirkuse, na stadione, na million kojekakvih aktivnosti, onda bi smo morali da odvojimo malo vremena da ih privedemo na blagoslov Onome koji nam ih je podario. Jer, varamo se ako mislimo da je za duhovni razvoj naše djece dovoljno ako im pružimo obrazovanje, ako im omogućimo da nauče strane jezike, klavir ili neku drugu vještinu, a uskratimo im kontakt sa Onim koji ih je, kroz nas, prizvao u život i naznačio ih višim naznačenjem.
O prazniku Bogorodičinom razmislimo o svemu ovome, i vladajmo se tako, da bi nas, i našu djecu, Majka Božja uzela u zaštitu sada i uvijek i na dan suda. Amin.
