Sveti nas apostol Pavle pise hriscanima korintskim da su on, i svi hriscani, osobiti, razliciti; i cak kad ih svakojake muke spopadnu oni ne klecaju i ne predaju se. "Svacim smo ugnjetavani, ali ne potisteni - veli on; zbunjivani ali ne ocajni; progonjeni ali nismo ostavljeni; oboreni, ali ne pogubljeni." (2. Kor. 4, 8 - 9)

  Vidimo, braco i sestre, i srecemo mnoge koji su potisteni, ocajni; koji se kosmarno osjecaju i ponasaju; sve ih boli i zale se da ih "niko ne razumije"; niko ne "saosjeca" s njima. I stvarno, koliko god da se onome ko ih posmatra cini da se oni "prenemazu"; "konju rep iscupati mogu", da svoju muku izmisljaju, da bi paznju na sebe skrenuli i sazaljenje prema sebi pobudili, oni zaista stradaju i svoju boljku boluju. S objektivnim razlogom ili bez njega, depresivan covjek je nesrecan i nemocan, bolan i nesiguran. Nas narod ima strasnu kletvu da se nekome, ne daj Boze, "hljeb ogadi". To je, upravo, sto se depresivnom covjeku zbiva - hljeb mu se "ogadio".

  Kad covjeka zub zaboli, svi to razumijemo i svi ga sazaljevamo, iskreno. Kad, ne daj Boze, i daleko bilo, nekoga istinska bolest ophrva, opet, svi smo uz njega sa svojom podrskom i razumijevanjme. Ali, kad u covjeku dusa oboli i on, u strasnom grcu i bolu, zajeca - mi se sprdamo s njim i znamo da ga osudimo i kazemo koliko bi mu, jadniku, "po turu" trebalo. U "Gorskom vijencu" slusamo Vuka Micunovica kako mu se snaha "bjese pomamila" i sta joj sve nije cinio: "otvara joj knjige na proroke; svud je vodi po manastirima i cita joj masla i bdenija" i nista joj pomoglo nije sve dok on ne uze "trostruku kandziju, uzeni joj u meso kosulju: vrag utece nekud bez obzira, a ozdravi snaja Andjelija".

  Pacenica Andjelija, mozda se, u bolu svome, presamitila, od bola sasusila i umrla a da se vise nikome pozalila nije.

  Nista novo pod kapom nebeskom osim novih bolesti, za koje, u strahu, ne znamo ni otkud dolaze ni kako se sa njima na kraj izlazi. Depresija se novom samo po svome, novom, nazivu pokazuje. Inace, ta bolest duse stara je koliko i sam rod ljudski. Za Kaina se misli da je samo u depresiji mogao zlocin nad svojim bratom pociniti. Psalmopjevac, car David, kuka na sav glas; tuzi, bolan, i jadikuje: "Iznemogoh uzdisuci, svaku noc kvasim odar svoj, suzama svojim natapam postelju svoju. Usahnu od zalosti oko moje." (Ps. 6, 6-7) Na drugom mjestu kuka on da su mu suze hljeb dan i noc. (Ps. 42, 3) "Zgrcio sam se i pogurio veoma, vas dan idem sjetan. Jer sam iznutra pun ognja, i nema zdrava mjesta na tijelu mojem. Iznemogoh i veoma oslabih, ricem od trzanja srca svojega." (Ps. 38, 6-8) Bilo kome od nas da je sa ovim simptomima dosao, svako bi mu lako dijagnozu postavio - depresija.

  Svako bi mu lako dijagnozu postavio makar da nikad u zivotu ni jednu knjigu iz oblasti psihijatrije i psihologije u rukama drzao nije. No rijetki su i prerijetki koji na pravi lijek ukazati mogu. A psalmopjevac, car David, iznasao je lijek bolu svome, ojacao i ozdravio. Taj lijek je Bog. Kad mu je dotuzilo, okrenuo se, prvo, sebi pa onda Gospodu svome. "Sto si klonula, duso moja, i sto si zalosna! Uzdaj se u Boga; jer cu ga jos slaviti, spasitelja mojega i Boga mojega!" (Ps. 42, 11) Onda je zavapio Gospodu svome: "Vrati mi radost spasenja svojega, i duh vladalacki neka me potkrijepi". (Ps. 51, 12)

  Sad bi neko pomislio i rekao: Od jednog popa ne moze se ni ocekivati da Boga za najboljeg ljekara ne preporuci. Medjutim, braco moja i sestre, Bog je, zaista, jedini pravi lijek i jedini istiniti ljekar; i to je moje duboko, ljudsko, uvjerenje. A evo zasto mislim tako:

  Covjek se radja sa Bogom u dusi i raste oslonjen dusom svojom na Boga. To je normalno i prirodno stanje stvari. Ne znam da li je moguce naci dijete koje nije bogoceznjivo. Koliko sam puta cuo roditelje kako vele da njihovo dijete, ili djeca, mole da podju u crkvu, Bogi. Kasnije, kroz zivot, kad razni korov zivotni tu biljku, bogotraziteljsku i bogoceznjivu, u covjeku uguse, on se, jadnik, pocne da batrga, da se na sve strane baca i koprca i sve blesave i pogubne "mudrosti" oproba i - nastrada. Narocito kad pocne da se osvjescuje i pita se: ko je, otkuda je i kuda ce. Oko njega more siroko i duboko bolnih, egzistencijalnih, pitanja a odgovora niotkuda. Mada mu je odgovor na sva pitanja na domak ruke, on se uprti da sam, bez Boga, krci nepreglednu sumu svojih nedoumica i traganja, posrtanja i padanja. Pod teretom svega toga, slabasan i nespokojan, zavrsi u depresiji.

  Dok je car David sam nesto mozgao i mudrovao, kosti su mu bile usahnule. "Kad mucah - veli on - posahnuse kosti moje od uzdisanja mojega po vas dan. Jer dan i noc tistase me ruka tvoja, nesta soka u meni kao na ljutoj pripeci." (Ps. 32, 3-4) A onda se obratio Gospodu, pokajnicki, i ispovjedio mu muke i grijehove svoje. "Grijeh svoj kazah tebi, i krivice svoje ne zatajih; rekoh: Ispovjedicu Gospodu prijestupe svoje; i ti skide s mene krivicu grijeha mojega." (Ps. 32, 5) Rasterecen, uzvikuje: "Blago onome kojemu je oprostena krivica, kojemu je grijeh pokriven". (Ps. 32, 1)

  Kada je proroka Jeremiju zloba ljudska, i nevolje mnoge, na zemlju oborila, on, nasicen gorcinom i pelenom opojen, (Plac, 3, 15) ipak ne malaksava i ne predaje se. On zna da "Gospod ne odbacuje zasvagda. Jer ako i ucvijeli, opet ce se smilovati radi mnostva milosti svoje". (Plac, 3, 30-31)

  A proroku Iliji kad je "do nokata dogorjelo" i on je, vidi se, u depresiju zapao, pa od ljudi u pustinju pobjegao, i on iskreno zazeli da umre. Zavapi Gospodu: "Dosta je vec, Gospode, primi dusu moju" (1. Car. 19, 4), Gospod ucini drukcije; podize ga; okrijepi mu dusu i tijelo i posla ga da misiju svoju nastavi.

  "Stavi na Gospoda breme svoje, i on ce te potkrijepiti. Nece dati dovijeka pravedniku da posrne" (Ps. 55, 22), savjetuje nas car David.

  Krhko je ljudsko znanje i slabasna je nasa snaga. Bez Boga, mi smo bez oslonca i svaki vjetric moze da nas poljulja. A "koji se nadaju Gospodu, dobijaju novu snagu, podizu se na krilima kao orlovi, trce i ne sustaju, hode i ne more se" (Is. 40, 31), veli prorok Isaija.

  "Bez mene ne mozete ciniti nista" (Jn. 15, 5), opominje nas Gospod. On nam se nudi da bremena nasa, preteska, sa ramena nasih skine i na svoja prebaci. "Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja cu vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, i naucite se od mene; jer ja sam krotak i smiren srcem, i naci cete pokoja dusama svojim." (Mt. 11, 28-29)

  Mi smo pozvani da ne zivimo vise sebi (2. Kor. 5, 14-15). Od svojih tjeskoba i depresija oslobodicemo se kad se od sebe okrenemo ka drugima, a najprije k Bogu. Savjetuje nas sveti apostol Pavle da se ne brinemo ni za sto, "nego u svemu, molitvom i moljenjem, sa zahvalnoscu, kazujte Bogu zelje vase. I mir Bozji, koji prevazilazi svaki um, sacuvace srca vasa i misli vase u Hristu Isusu. A dalje, braco - zove nas on - sto god je istinito, sto god je posteno, sto god je pravedno, sto god je cisto, sto god je dostojno ljubavi, sto god je na dobru glasu, bilo koja vrlina, bilo sto pohvale dostojno, to mislite" (Filip, 4, 6-8), "i naci cete pokoja dusama svojim" (Mt, 11, 29). Amin.

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
paroh prvi torontski