| Tema
nedelje |
|
Nedjelja Raslabljenog
(Jovan 5,1-15; 15,17-16,2)
|
|
O pruzenoj ljudskoj ruci
|
|
|
Jevandjelje
ove nedjelje, na primjeru covjeka kojem je pomoc bila potrebna, sukobljava nas
same sa sobom i na ispit stavlja nase savjesti. Trideset i osam godina jednom
covjeku je bila potrebna pruzena ljudska ruka; ne da ga pomiluje, ni da ga
potapse i osnazi nego da ga gurne naprijed pa makar to guranje grubo ispalo.
"Gospode,
nemam covjeka da me spusti u banju kad se voda zatalasa; dok ja dodjem, drugi
sidje prije mene"
(Jn. 5, 7).
Zamislite muke covjeka koji dugih trideset i osam godina boluje od opake bolesti
i ciji je spas zavisio od toga da li ce ga ko gurnuti u cudotvornu vodu
jerusalimske banje Vitezde. On je 38 godina cekao da neko prema njemu pruzi
svoju ruku. "Jer
je andjeo silazio u odredjeno vrijeme u banju i zatalasavao vodu; i ko je prvi
usao - posto se voda zatalasa - bivao je zdrav, ma od koje bolesti da je patio"
(Jn. 5, 4),
veli sveti jevandjelist Jovan. Trideset i osam godina je uzaludno cekao, i tek
poslije svih tih, bolnih i tegobnih, godina, docekao je da naidje Hristos koji
ga je primijetio i zdravlje mu ponudio. I mi zivimo u vremenu kad je ljudima,
vise od svega, potrebna pruzena ljudska ruka. Tako je svuda, a ovdje, narocito.
Ovdje smo upuceniji jedni na druge i zavisniji jedni od drugih. Ovdje se nase
savjesti stavljaju cesce na probu nego bilo gdje drugdje. Nas, svestenike, skoro
svakodnevno pozivaju ljudi sa sviju strana, sve zbog muka i nevolja raznih.
Dolaze svakodnevno u nasu sredinu oni koje je nesreca Otadzbine gurnula u bijeli
svijet. Neki su sami, neki sa porodicama, a svi u mukama slicnim. Nekima je neko
nesto u samohvalisavom zanosu obecao, pa sad toga ni od korova nema da svoje
obecanje i hvalu ispuni. Ima tu i rasturenih porodica, razbijenih licnosti i
situacija ocajnih. Stasali i zreli ljudi iskorjenjuju se i pokusavaju da se
presade u novu zemlju. To nije ni malo a ni bezbolno. Prepuno je primjera kad se
to presadjivanje u nesrecu obrne. Mnogi od njih, tumarajuci na sve strane i
kucajuci lijevo i desno, pokucaju i na nasa vrata, trazeci pomoci od Srpske
crkve i nase kolonije. Ocekuju od nas ono sto bismo im mi, zajednica naroda
jedne krvi i vjere, morali ponuditi. Dusa me zaboli kad ih, nemocne, mi,
nemocni, moramo da razocaramo. U mjeri sopstvene snage i dusevnih moci pokusam
da ih ohrabrim; da im pokazem da ih zaista razumijem i da saucestvujem u
njihovim mukama. Osjetim u izrazu njihovih lica i u glasu nerazumijevanje i
prijekor. "Nama
je receno - vele - da je ovdje Crkva mocna; treba samo u Crkvu da se javimo i
bice pomoci."
Kao posljednju odbranu kazem im, da Srpska crkva, ovdje i svuda, ima onoliko
koliko joj njen narod daje da ima; ona moze pomoci koliko je njoj pomognuto.
Narod koji je uobicajio da iz dzepa vadi sitninu i Crkvi je daje, ne moze
ocekivati od Crkve da mu ona krupninom uzvraca. "A
kako drugi?",
kazu mi. "Kod
drugih je drugo i drukcije",
odgovorim. Da bi i kod nas jednom bilo "kao
kod drugih",
morali bismo se promijeniti, da ne kazem, uozbiljiti. Trosimo se vijekovima na
besplodne carke, ispravljamo nase vjecito "krive
Drine" i
istjerujemo kojekakve pizme i inate dok nam svi nasi vozovi izmicu i vrijeme nas
nemilosrdno gazi. Zato se mi, kao zajednica, izmedju sebe jedva raspoznajemo, a
drugi nas i ne uzimaju za ozbiljno. I kad ovi, novi, kojima smo mi, danas,
potrebni, ne nadju kod svoje brace pomoci ni podrske, okrenu se od nas i pocnu
sami svoju muku da muce i da se probijaju kako znaju i umiju. Labaviji od njih
postanu laki plijen kojekakvih sekti i ujarme se da za njihov racun bazaju od
vrata do vrata i svoju novu vjeru prodaju. A kako smo, kao narod, vrijedni i
uporni, a ni pameti nam ne fali, mnogi od njih, Bogu hvala, uspijevaju nekako.
Da smo svi skupa bolji i razumniji, svi bi oni uspijevali i brze i lakse, i sa
daleko manje maltretiranja i ponizenja. Poslije svega, kad nekako uspiju, ne
zele da budu bolji od nas koji prema njima nismo bili dobri, pa kazu: "Ni
meni niko pomogao nije, zasto bih ja sad pomagao drugom."
I tako, nase nesrecno kolo nikako da se prekine. Bivsi nevoljnici ne pomazu
sadasnjim, a ovi nece pomagati buducim. Zbog svega toga stojimo tamo gdje smo se
nasli i tapkamo u mjestu do iznemoglosti. Mnogo je, i na svakom koraku, ljudi,
brace nase, kojima je potrebna nasa pruzena ruka. Zar nije tragicno po sve nas
da neko, usred naseg mnostva i svih nasih prevelikih pameti i svadja, zavapi ka
Nebesima: "Gospode,
Gospode, covjeka nema da mi ruku pruzi!"
Da ti vapaji ne bi dodijali, razmislimo, prvo, sta i kako da radimo; organizujmo
se nekako i predjimo na akciju. Pruzimo ruke pomoci onima koji sada nase ruke
traze, da bi i oni pruzali svoje ruke potrebitim. Tako ce nam svima bolje biti.
Prota
Vasilije Tomic,
prvi paroh torontski
|
|
|
|
