Na ovoj Apostolovoj opomeni, da staranje za tijelo ne pretvorimo u pohote, zadrzacemo, braco i sestre, nasu paznju i malo dublje razmisliti na ovim Apostolovim rijecima.

  No najprije o jednom cudu, braco i sestre, karakteristicnom za ovo bolesno vrijeme. Nekad se sijedoj kosi i sijedoj bradi pristupalo s postovanjem, ruka se sijedoj kosi i sijedoj bradi cjelivala, jer se znalo da su to starci i starice koji su, od Boga dodijeljeno im, smirenje bez roptanja prihvatali. Danas starci i starice, na silu boga, i pomocu ubitacnih droga i tableta, raspaljuju pohotu u sebi i, vijagricni i uznemireni, uznemiravaju sve oko sebe.

  I jos jedno pitanje stavljam pred vas, braco i sestre. Zna Gospod kakvim nas je stvorio; poznata je Gospodu nasem nasa duboka ceznja za radoscu, ljubavlju, i tjelesnom ljubavlju ako hocete. Ne ocekuje se od nas da mi svi budemo monasi. "Blagosleven da je izvor tvoj, i veseli se sa zenom mladosti tvoje - citamo u Svetom pismu, u Pricama Solomonovim; neka ti je kao kosuta mila, i kao srna ljupka... u ljubavi njezinoj posrci jednako." (Price, 5, 18-19). No danasnjim apostolskim stivom opomenuti smo da i u tome, kao i u svemu, imamo mjeru. Vidimo, braco i sestre, da je ovo odjavoljeno vrijeme bracnu postelju pretvorilo u arenu (seksualnih) borilackih vjestina. Sastanu se dvoje, u braku, i prije braka, kopaju i rove po svojoj tjelesnosti, izdovolje se, prezasite jedno drugog, i rastanu se kao dva stranca koji su komotno mogli da se i ne sretnu. Ako je brak - zakoniti cak - bez duhovne, hriscanske podloge, ako izgubi svoju cednost i cistotu, ako je samo tjelesan, takav brak je blud.

  Od nas se, braco i sestre, ne traze nikakve krajnosti. Svako od nas treba Gospodu da uzvrati prema broju talenata koje je od Gospoda primio i po mjeri svojih moci. Kojima je vise dato, vise ce se od njih i traziti. Za nase spasenje, dobri Otac nas Nebeski ne trazi da mi gore premjestamo; On ocekuje od nas da Mu mi svoju ljubav ne uskratimo i da se zlim djelima svojim od NJega ne odvrgnemo. Drugim rijecima, da budemo zdravi i normalni, smireni i uravnotezeni, i da svim svojim silama nastojimo da volju NJegovu tvorimo. A kad se, po slabosti svojoj, okliznemo i padnemo, odmah da se dizemo i na stazu Gopodnju povratimo.

  Misli se i govori da mi treba tijelo svoje potpuno da zanemarimo; da se iznuravamo i bicujemo. Nije to tacno, braco i sestre. Normalno je da mi vodimo racuna o sebi. "Jer niko nikad ne omrznu na svoje tijelo - veli sveti Apostol - nego ga hrani i njeguje." (Ef. 5, 29). Zna Gospod nas da mi, gladni i iznureni, svojim zivotnim obavezama odgovoriti ne bi mogli, parce hljeba na trpezu postaviti. Gospod nas od nas zahtijeva da mi uspostavimo ravnotezu izmedju tjelesnog i duhovnog u nama i da dusi svojoj posvetimo onoliko paznje bar koliko tijelu svome posvecujemo. Priznacemo, mi tako ne cinimo. Za tijelo svoje mi se dobro brinemo kako cemo se nahraniti, napojiti, obuci , toplom snu prepustiti, a mnogi od nas duse zanemarujemo do potpune njihove izgladnjelosti i gusenja.

  Desava mi se da me neko pozove i pozali se kako ga nesto gusi i steze, san ga nece, mira ni spokoja nema. Velim mu, da obrati malo vise paznje na dusu svoju, da dodje u ovu nasu slatku crkvicu, Bogu se pomoli, dusu izgladnjelu nahrani. Savjetujem ga da priposti, ispovjedi se i pricesti. Odgovori mi taj da ce kol'ko sutra, u prvu nedelju, pravo u crkvu. "Vidjecemo se, veli, da porazgovaramo, da me podrobnije u duhovne stvari uputite". Nedjelja seta dodje, narod se u crkvi okupi. Pogledam ima li ga, a njega ni od korova. Pomislim, susrescemo se, nazalost, na drugom mjestu, doktorskom, ogradjenom i zamandaljenom.

  Sve sto Gospod stvori, bjese dobro (1. Mojs. 1, 10) i dobro veoma (1. Mojs. 1, 31). Gospod je, kao krunu svoje stvaralacke razigranosti, izvajao tijelo ljudsko (Jov. 10, 11), i ne smijemo ni pomisliti da je iz ruku Gospodnjih moglo izaci nesto sto nije dobro. Gospod se ovaplotio, primio plot, tijelo ljudsko. "Logos postade tijelo" (Jn. 1, 14). Tijelom svojim Gospod je stradao, na tijelu Svome grijehe je nase na Krst uznio i krvlju Svojom precasnom grijehe praroditelja nasih, i nase, ako se vjerom s NJime sjedinjujemo, saprao. Sveto pismo nas uci da se oduvijek prema tijelu ljudskom s paznjom i postovanjem ophodilo. Tijelo krivca, na smrt osudjenog, nije smjelo nepogrebeno prenociti (5. Mojs. 21, 23). Samo najveci grijesnici pred Bogom bivali su osudjeni da im tjelesa njihova iza njih necasna ostanu (Jer. 36, 30).

  Pred krsnu smrt svoju, Gospod je nas izvolio da na tijelo NJegovo bude izlivena alavasterova posuda mirisa skupocjenoga i tako pripremi tijelo svoje za dostojan pogreb (Mt. 26, 6-13). I kad je Gospod umro, tijelo NJegovo bilo je u platno cisto zavijeno i brizljivo sahranjeno (Mt. 27, 57-60).

  Otuda proizilazi nasa velika odgovornost kako se prema tijelu svome ophodimo. "Ili ne znate da je tijelo vase hram Svetoga Duha koje je u vama. Jer ste kupljeni skupo" (1. Kor. 6, 19-20), opominje nas sveti apostol Pavle. Ne smijemo grijesenjem tijelo svoje zloupotrebljavati. "Da ne caruje grijeh u pohotama njegovim; niti dajite udove svoje grijehu za oruzje i nepravde" (Rim. 6, 12-13), upozorava nas on.

  Kako se ophodimo prema tijelu svome, odgovor cemo dati Tvorcu nasem. Ne zaboravimo da "nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki sto u tijelu ucini, bilo dobro ili zlo". Amin.

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic, 
prvi paroh torontski