Mladic rece Hristu da on sve zapovijesti Mojsijeva zakona drzi jos od djetinjstva svoga. Mi vidimo po njegovom primjeru, i na primjerima nas mnogih, da dok se radi o bezlicnim i neodredjenim djelima, svi mi, poput ovog mladica, licno o sebi mislimo da smo sve sami pravednici Boziji. Tako, uglavnom, i govorimo o sebi. Ali kad se dodje do stvarnog nekog slucaja, kad treba stati i sebe samog izmjeriti, onda vidimo da granice nase pravednosti ne dosezu jako daleko. Tako i mladic, kad mu Hristos rece da sve svoje proda i razda siromasima pa da podje za njim,odlazi od Hrista, bez zbogom, pokunjen. Granice njegove dobrote bile su jako skucene i Gospod ih je brzo dosegao. Jer, lako je rukom posegnuti u dzep, izvaditi sitnis pa ga dati potrebitom. Nije lako, i otuda je to pravi podvig, dati sve i sve zrtvovati.

  Bogati mladic pita Gospoda za njegovu volju a nije spreman da se odrekne svoje volje i da je potcini Bozijoj. Ma koliko da nam je tesko, i nemoguce, protivu bodila pracati se (Dap. 9, 5), mi to ipak cesto cinimo nastojeci na sve nacine da izguramo neku nasu zamisao o sebi ili o nekom nasem. Mnogi smo u stanju da i djavolu dusu prodamo samo da postignemo ono sto zelimo. Kad u tome nekako uspijemo, uvidimo da je cijena suvise velika i da je sve to uzaludno bilo.

  Zato, sve sto se cini, treba da se cini u saglasnosti sa Bozijom voljom. Mi svi dobro znamo i osjecamo sta je Bogu milo; sta mu je po volji a sta nije. Svakome od nas Bog je usadio savjest, najosjetljivije senzore, koji se odmah upale i zapiste cim mi Boziju volju prekrsimo.

  Nasi stariji su manje vjerovali sebi a vise povjerenja Bogu poklanjali i uzdali se u njegovu pomoc. Bez Boga - ni preko praga, govorili su, i tvorili. Pri tome oni se nisu predavali fatalisticki pa sami legli i spavali cekajuci da im s neba sve okrunjeno padne. Oni su uvijek dobro zapinjali i junacki se borili za svoje gole zivote - jer su takva vremena bila - ali su pri svakom koraku i u svakoj borbi Boga u pomoc prizivali.

  Sam covjek, slabasno je bice; s Bogom je jak. Ako uspije da usaglasi svoju volju sa Bozijom, postigao je puni mir i veliku duhovnu snagu, i niko mu nista ne moze. "Uzdaj se u Gospoda i tvori dobro (Ps. 37, 3); predaj Gospodu put tvoj (Ps. 37, 5); osloni se na Gospoda (Ps. 37, 7)", savjetuje nas mudri prorok David.

  Koliko god da covjek bjezi da ne popije casu koja mu je namijenjena, to je uzaludan posao. Pobjeci se ne moze. "Tesko onom ko se svadja sa Tvorcem svojim" (Is. 45, 9), veli prorok Isaija.

  Mi cesto ne mozemo znati kakav je smisao nasih stradanja i sta Bog od nas namjerava. Sveti apostol Pavle nas pita: "A ko si ti, o covjece, da se prepires sa Bogom? Zar rukotvorina govori majstoru svome: Zasto si me tako nacinio? Ili zar loncar nema vlasti nad glinom, da od iste smjese nacini jedan sud za cast, a drugi za sram" (Rim. 9, 20-21). Zar malo dijete moze znati zasto mora da primi bolnu injekciju, ili: da li malom djetetu moze biti jasno zasto mora da bude podvrgnuto teskoj operaciji? Roditelji njegovi znaju, i ma koliko i sami zalili, moraju, zarad spasenja djetinjeg zivota, da ga prepuste svim tim mukama.

  Svidjalo se to nama ili ne, mi moramo sebi da priznamo da su nasa prava jako mala. I sopstveni zivot od Boga smo dobili. I zivoti nasih dragih dosli su nam preko Bozije milosti. Sve sto posjedujemo, nije nase. Kad to covjek shvati, lakse prihvata sve ono sto ga snadje. Kao Jov Pravedni, iz cije sudbine se svi mozemo pouciti i osnaziti. Na sve sto mu se zbilo: kad nesreca odnese svo blago njegovo i, na kraju, kad mu rodjenu djecu uze, i zenu njegovu okrenu protiv njega, Jov mirno odgovara: "Go sam izasao iz utrobe matere svoje, go cu se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje" (Jov, 1, 20-21). Zar zaista nije tako? Ko od nas, kad se, slab i sicusan, pojavljuje na ovaj svijet, donosi sa sobom tapije na srecu i bogatstvo?

  Ako mi ne vidimo koja je svrha i smisao naseg stradanja, Bog zna i On moze nase povjerenje u njega da nagradi kad On sam hoce. Jova je nagradio jos za zemaljskog njegovog zivota. "I Gospod blagoslovi posljedak Jovov vise nego pocetak, te imase - veli se u Svetom pismu - 14 tisuca ovaca i sest tisuca kamila i tisucu jarmova volova i tisucu magaraca. I imase sedam sinova i tri kceri" (Jov, 42, 12-13). "I umrije Jov star i sit zivota" (Jov, 42, 17).

  Poucan nam je i podsticajan primjer kako se prima Bozija volja dat u Svetom pismu u slucaju sto se zbio sa carem Davidom. Navescu ga doslovno:

  Veli se da "Gospod udari dijete koje rodi zena Urijina Davidu, te se razbolje na smrt. I David se moljase Bogu za dijete, i poscase se David. I dosavsi lezase preko noc na zemlji. I starjesine doma njegova ustase oko njega da ga pridignu sa zemlje, ali on ne htje, niti jede sto sa njima. A kad bi sedmi dan, umrije dijete; i ne smijahu sluge Davidove javiti mu da je dijete umrlo, jer govorahu: Evo, dok dijete bijase zivo, govorismo mu, pa nas ne htje poslusati; a kako cemo mu kazati: umrlo je dijete? Hoce ga ucvijeliti. A David videci gdje sluge njegove sapcu medju sobom, dosjeti se da je umrlo dijete; i rece David slugama svojim: Je li umrlo dijete? A oni rekose: Umrlo je. Tada David usta sa zemlje, umi se, i namaza se i preobuce se; i otide u dom Gospodnji, i pokloni se. Potom opet dodje kuci svojoj, i zaiska da mu donesu da jede; i jede. A sluge njegove rekose mu: [ta to radis? Dok bijase dijete zivo, postio si i plakao; a kad umrije dijete, ustao si i jedes. A on rece: Dok dijete bijase zivo, postio sam i plakao, jer govorah: Ko zna, moze se smilovati Gospod na me da dijete ostane zivo. A sada umrlo je; sta bih postio. Mogu li ga povratiti. Ja cu otici k njemu, ali on nece se vratiti k meni. Potom David utjesi Vitsaveju zenu svoju, i otide k njoj, i leze s njom. I ona rodi sina, kojemu nadje ime Solomon. I mio bjese Gospodu" (2. Sam. 12, 15-24).

  Kad ovo procitamo, nad ovim razmislimo, vidimo da je jedino pametno Boziji prst mirno primati jer je svako nase opiranje ionako uzaludno. Svi mi grijesimo i nema ni jednog od nas koji je prav a kaznu prima. Ima nas punov vise koje ovdje mimoidju kazne kao sto nas, takodje, ima koji ne sacekaju nagradu na zemlji za pravedne zivote svoje. Bog cesto ostavi i jedno i drugo za svoj konacni sud. Ali ako i mislimo da smo pravedno a stradamo, sjetimo se Petrovog rasudjivanja. On nas pita: "Kakva je pohvala ako grijesite pa, kaznjavani podnosite? Nego ako dobro cinite pa podnosite stradanja, to je ugodno pred Bogom" (1. Petr. 2, 20). Svaki od nas, poput proroka Miheja, moze za sebe da kaze: "Podnosicu gnjev Gospodnji jer mu zgrijesih, dok ne raspravi parbu moju i da mi pravicu; isvesce me na vidjelo, i vidjecu pravdu njegovu" (Mih. 7, 9).

  I na kraju, predajmo se Bozijoj volji kao sto se djeca predaju blagoj volji svojih roditelja. I ako se desava da nas muke snadju, primajmo to kao znak Bozije roditeljske brige za nas. "Jer koga ljubi Gospod, onoga i kara, i kao otac sina koji mu je mio" (Price, 3, 12). I "kako otac zali sinove, tako Gospod zali one koji ga se boje" (Ps. 103, 13). I ne bojmo se, pored svega, nece nam se dati muke vise no sto mozemo ponijeti. Ni bogatom mladicu se ne bi dalo vise da je htio Boga poslusati i za Njim krenuti.

  Zarad mira sa sobom i Bogom, primimo na se volju Boziju; Njemu, vjernome Tvorcu, povjerimo duse svoje u dobrocinstvu, spasenja nasega radi. Amin.

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic,
prvi paroh torontski