1. Tada rece Gospod Mojsiju: Idi k Faraonu, i reci mu: Ovako veli Gospod Bog jevrejski: Pusti narod moj da mi posluzi;
2. Ako li ih ne pustis nego ih jos stanes zadrzavati,
3. Evo, ruka Gospodnja doci ce na stoku tvoju u polju, na konje, na magarce, na kamile, na volove i na ovce, s pomorom vrlo velikim.
4. A odvojice Gospod stoku izrailjsku od stoke misirske; te od svega sto je sinova Izrailjevih nece poginuti nista.
5. I postavio je Gospod rok rekavsi: Sutra ce to uciniti na zemlji Gospod.
6. I Gospod ucini to sutradan, i sva stoka misirska uginu; a od stoke sinova Izrailjevih ne uginu nijedno.
7. I posla Faraon da vide, i gle, od stoke izrailjske ne uginu nijedno; ipak otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti narod.
8. Tada rece Gospod Mojsiju i Aronu: Uzmite pepela iz peci pune pregrsti, i Mojsije neka ga baci u nebo pred Faraonom;
9. I postace prah po svoj zemlji misirskoj, a od njega ce postati kraste pune gnoja i na ljudima i na stoci po svoj zemlji misirskoj.
10. I uzese pepela iz peci, i stadose pred Faraona, i baci ga Mojsije u nebo, i postase kraste pune gnoja po ljudima i po stoci.
11. I vracari ne mogose stajati pred Mojsijem od krasta; jer behu kraste i na vracarima i na svim Misircima.
12. I Gospod ucini te otvrdnu srce Faraonovo, i ne poslusa ih, kao sto bese kazao Gospod Mojsiju.
13. Posle rece Gospod Mojsiju: Ustani rano i izadji pred Faraona, i reci mu: Ovako veli Gospod Bog jevrejski: Pusti narod moj da mi posluzi.
14. Jer cu sada pustiti sva zla svoja na srce tvoje i na sluge tvoje i na narod tvoj, da znas da niko nije kao ja na celoj zemlji.
15. Jer sada kad pruzih ruku svoju, mogah i tebe i narod tvoj udariti pomorom, pa te ne bi vise bilo na zemlji;
16. Ali te ostavih da pokazem na tebi silu svoju, i da se pripoveda ime moje po svoj zemlji.
17. I ti se jos podizes na moj narod, i neces da ga pustis?
18. Evo, sutra cu u ovo doba pustiti grad vrlo velik, kakvog nije bilo u Misiru otkako je postao pa dosada.
19. Zato sada poslji, te skupi stoku svoju i sta god imas u polju, jer ce pasti grad na sve ljude i na stoku sto se zatece u polju i ne bude skupljeno u kucu, i izginuce.
20. Koji se god izmedju sluga Faraonovih poboja reci Gospodnje, on brze skupi sluge svoje i stoku svoju u kucu;
21. A koji ne marase za rec Gospodnju, on ostavi sluge svoje i stoku svoju u polju.
22. I Gospod rece Mojsiju: Pruzi ruku svoju k nebu, neka udari grad po svoj zemlji misirskoj, na ljude i na stoku i na sve bilje po polju u zemlji misirskoj.
23. I Mojsije pruzi stap svoj k nebu, i Gospod pusti gromove i grad, da oganj skakase na zemlju. I tako Gospod ucini, te pade grad na zemlju misirsku.
24. A bese grad i oganj smesan s gradom silan veoma, kakvog ne bese u svoj zemlji misirskoj otkako je ljudi u njoj.
25. I pobi grad po svoj zemlji misirskoj sta god bese u polju od coveka do zivinceta; i sve bilje u polju potre grad, i sva drveta u polju polomi.
26. Samo u zemlji gesemskoj, gde behu sinovi Izrailjevi, ne bese grada.
27. Tada posla Faraon, te dozva Mojsija i Arona, i rece im: Sada zgresih; Gospod je pravedan, a ja i moj narod jesmo bezboznici.
28. Molite se Gospodu, jer je dosta, neka prestanu gromovi Bozji i grad, pa cu vas pustiti, i vise vas nece niko ustavljati.
29. A Mojsije mu rece: Kad izadjem iza grada, rasiricu ruke svoje ka Gospodu, a gromovi ce prestati i grada nece vise biti, da znas da je Gospodnja zemlja.
30. A ti i sluge tvoje znam da se jos necete bojati Gospoda Boga.
31. I propade lan i jecam, jer jecam bese klasao, a lan se glavicio.
32. A psenica i krupnik ne propade, jer bese pozno zito.
33. I Mojsije otisavsi od Faraona iza grada rasiri ruke svoje ka Gospodu, i prestase gromovi i grad, i dazd ne padase na zemlju.
34. Ali Faraon videvsi gde presta dazd i grad i gromovi, stade opet gresiti, i srce mu otvrdnu i njemu i slugama njegovim.
35. Otvrdnu srce Faraonu, te ne pusti sinove Izrailjeve, kao sto bese kazao Gospod preko Mojsija.
