Mnogo je Srba došlo u Kanadu poslednje decenije prošlog vijeka. Željko Čolaković, rođen 1971. godine u Vojkovićima kod Sarajeva, jedan je od njih. Stigao je u Kanadu 1995. godine, i prve tri - četiri godine se "snalazio", kao i ostali emigranti, radeći tamo gdje je bilo posla. Radio je za jednu firmu koja se bavila pravljenjem i postavljanjem metalnih ograda.

Već 1999. godine, budući da je u Sarajevu završio mašinski smjer, Željko je odlučio da pokrene svoj biznis i da radi za sebe. Hrabro je zakoračio na ovdašnje tržište sa firmom koja se bavi željeznim i čeličnim konstrukcijama za građevinske potrebe. Za nepunih deset godina "Coremetal", čiji je vlasnik ovaj mladi čovjek, izbio je među vodeće firme iz ove oblasti. Njegovi projekti su svuda po Torontu, Ontariju i šire. Trenutno se renovira čuvena torontska bolnica "Saint Michael's", dograđuje se cijeli jedan sektor, a sve što je od metala, obezbjeđuje Željkova firma.

Od predaka je naslijedio odlučnost i duhovnu snagu koja se kako u biznisu, ogleda i u porodici. Sa suprugom Aleksandrom, rođenom u Sarajevu, (za sada) ima sina Rajka i ćerku Tamaru. Porodica koja izdvaja za crkvu i srpsku zajednicu gdje god ustreba, čini to sa zadovoljstvom, a da pri tome ne ispoljava ni trunke gordosti.

Prilikom gradnje crkve u Misisagi Čolakovići su dali preko sto hiljada u materijalu i poslu. Njihov prilog za manastir takođe premašuje sto hiljada dolara. Sama ograda dužinom rampe uz manastirsko brdo, namijenjene za invalide, bebe u kolicima i sve druge koji vole da prošetaju krivudavom stazom sa blagim nagibom više nego stepenicama, vrijedna je više od osamdeset hiljada dolara. Željkova firma za ovaj posao nije naplatila ni jedan cent. "Da sam uzeo pet hiljada, neko zlonamjeran bi mogao reći da sam sve naplatio. Zato kod mene postoje samo dva načina; ili poklanjam sve, ili naplaćujem punu cijenu" objasnio mi je Željko.

Iz razgovora sa njime sam zaključio da je, i ako mlad i "novodošli", dobro shvatio kako ovdašnji svijet razmišlja. Potvrdio mi je ono što sam kao sveštenik polako i sam počeo da shvatam; oportunistički duh ovog društva uselio se i u naš svijet. Mnogi Srbi, usljed dugog boravka ovdje na Zapadu, podlegli su okolini, i ne mogu da shvate davanje kao takvo. Misle da onaj koji nešto daje, mora imati neki interes u tome. Neki, na primjer, daju da bi se domogli jedne od pozicija u crkvenim upravama. Drugi daju da bi ih ljudi vidjeli i cijenili. Željko to vidi ovako: "Crkva živi svojim životom kroz vijekove. Mi se pojavljujemo u različitim periodima njenog trajanja, i od nas se očekuje da koliko ko može, učestvujemo u njenom razvoju. Ja nemam ambicija da zaposjedem neku vlast u crkvi, jer kao prvo; za to nemam vremena. Ono što mogu, hvala Bogu, to je da pomognem napredku naše Srpske crkve i naše zajednice, tako da kao pravoslavni narod bolje izgledamo pred drugima koji ovdje žive. Mislim da pojedinci imaju pogrešnu percepciju davanja, jer su navikli da za sve što daju nešto dobiju. Otuda neki, ne daj Bože, dođu u sukob sa crkvom i svojim nekim "pravdama" usporavaju njen normalan razvoj. U crkvu se ne daje kao u "mutual fonds". Sve što za svoje priloge očekujem jeste da se neko za mene i moju porodicu pomoli Bogu. Hvala Bogu da u srpskoj zajednici ima ovakvih ljudi. Zaista treba u molitvama njihova imena sponjinati.