Piše: Protojerej Ljubomir Rajić
Prije neki dan književnik Radovan Gajić Gaja i ja zapodjenusmo razgovor o našem zajedničkom poznaniku za koga se zna da nikada nije prežalio ono famozno doba socijalističkog samoupravljanja i SFRJ. Prisjećali smo se žučnih rasprava u kojima bi on uporno hvalio to vrijeme, sa njegovim nebrojenim udobnostima. Kada bi ga satjerali u ćošak neoborivim argumentima da je Tito bio najveći srbomrzac i zločinac, on bi se zagledao u neku udaljenu tačku i sa sjetom rekao: "A bilo nam je lepo. Nikada više te slobode." Gaja bi mu na to odgovarao: "Pa, sigurno da ti je bilo lepo, jer si bio mlad. Bio si na državnim jaslama, niko te nije smeo pitati zašto primaš platu. Sve ti je bilo dozvoljeno. I sada je mladim ljudima lepo. Imaju veću slobodu nego što smo je mi ikada mogli imati." Pa bi mu onda dosuo soli na ranu: "Ko je tebi kriv što je tvoje prošlo?"
Zaista, šta je to sa nama? Kakav smo to narod? Nijemci su poslije pada Berlinskog zida, godinu-dvije prodavali ciglu i kamen kojim su bili razdvojeni, kao suvenire, i zaboravili taj dio ružne prošlosti. Okrenuli se poslu i pametnijim stvarima. Ne čuju se ni Hrvati ni Makedonci kako plaču za bilo čime što ih podsjeća na "Jugu", nego ćute i stvaraju državu. Po hitnom postupku prave istoriju, jezik, kulturu. Omladina u Hrvatskoj i ne zna za nekakvu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca niti zna za Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Za njih je njihova domovina bila tu još od stvaranja svijeta. A u Srbiji... U Srbiji vam kažu: "Ova država, koju sada imamo, sto puta je gora od one!"
Prošle godine, šetajući Kalemegdanom, pored ostalih prodavaca svega i svačega, vidjeh i jednog penzionera ovještalog lica i odijela, ali svečanog držanja, koji je prodavao suvenire. Ne bilo kakve suvenire, nego isključivo one iz SFRJ: pionirske kapice, marame, značke sa srpom i čekićem, zastave sa petokrakom, Titove slike, epolete sa vojnim činovima, ali i majice sa Titovim likom ispod koga piše: "Bio si najbolji." Nisam mogao da vjerujem! Što je najgore, ljudi kupuju te tričarije. Pošto je vidio da sam zastao, prodavac gorkih uspomena mi se obratio i ponudio da izaberem nešto. Pokazao sam mu na onu majicu i pitao ga da li je Srbin, jer ako nije, onda je sve jasno. Kad, on osu po meni: "Šta hoćete, naravno da je bio najbolji, kakva mi je ovo sad država?!" "Pa jeste, u pravu ste - rekoh - baš je luda. Nije vam naplatila ovo mjesto gdje ste izložili sve ono što je i dovelo do ove propasti, daje vam penziju za učešće u borbi protiv svoga naroda, ne traži vam da platite porez na dodatni prihod ovdje zarađen. Stvarno, kakva je to država? Evo, i ja došao sa trulog Zapada", i nisam išao pravac u policiju da se prijavim, nego kud ja želim." Dugo je gledao za mnom, žaleći vjerovatno za onim vremenom kada je ovakve kao što sam ja istog momenta privodio.
Možda ovdje leži odgovor na pitanje mnogih - dokle će nam ići ovako: dokle god ima Srba koji bi željeli da vrate ono vrijeme, strašno i bogohulno, kada je otimano od vrijednih i naprednih i davano probisvijetima i čankolizima, kada se "iz usta djece i odojčadi" čula psovka i hula na Tvorca, kada se ljuska od šarenih jaja zamotavala u novinu i bacala što dalje od kuće, "da tata ne bi izgubio posao"...
Valjda Bog neće dozvoliti da ovako nešto ikoga više zadesi.
Neka bi nam svjetlost Vaskrsenja Hristovog pomogla da se oslobodimo sjećanja na mračno doba u kome smo pola vijeka tavorili. A ljusku od vaskršnjih jaja razbacajmo po voćnjaku. Slobodno. Valja se.
