Piše: Jerej Đuro Samac
U vreme kada je u svijet došao Sin Božiji, postojali su zakoni među ljudima. Većinom su to bili raznorazni običaji koji su važili za neku, veću ili manju, skupinu, kao neka vrsta običajnog prava. Za jevrejski narod, tako, presudan je bio Mojsijev zakon, a za vladajuće Rimljane-Rimsko pravo.
Rimsko pravo, sadržano u 12 šturih odredbi, zakonika 12 ploča, predstavljao je temelj kasnijeg pisanog zakonodavstva koje danas uređuje odnose između ljudi i odnose ljudi prema stvarima, institucijama, jednom rečju pravnim i fizičkim licima.
Kada se kaže zakon, odmah imamo pred sobom nekakvu restriktivnu mjeru, npr. za neko učinjeno djelo (krivično ili prekršajno) slijedi određena kazna. Pa čak i naša djeca, kada nemaju neki jači argument, za neku svoju tvrdnju pouzdani izvikuju: It s against the law.
A tako su govorili i fariseji kada su Hrista izveli pred Pilata: "Mi imamo zakon, i po zakonu našem valja da umre, jer načini sebe sinom Božijim" (Jn.19, 7).
Zakonodavstvo možemo grubo da podijelimo na dva sistema: na pisane zakone i sistem presedana.
Sistem pisanih zakona uređuje ovaj svijet kroz pisane zakone - krivično, građansko, nasljedno pravo, porodično pravo ili npr. međunarodno pravo. Suština ovog sistema jeste da određenim normama za određeno djelo propisuje i određenu kaznu. Dakle, iz svakog pisanog zakona izvire kruto pravilo, kao stega, kao neka pritajena prijetnja čovjeku.
Naravno da čovjek opravdano može da postavlja pitanje zašto je neki potencijalni problem u bilo kojem pisanom zakonu upravo tako riješen. Može da postavi pitanje zašto bi npr. neki kriminalac trebalo da se pusti na slobodu nakon izdržane kazne, jer i dalje predstavlja potencijalnu pretnju. Zakoni su nesavršeni i ljudi ih s vremena na vrijeme mijenjaju. Pokušavaju ih prilagoditi vremenu i sistemu vrijednosti koji trenutno vlada u društvu, a nije sigurno da će taj isti sistem vrednosti biti primenljiv i u skoroj budućnosti.
Zakonodavstvo Velike Britanije i Kanade je jedan drugačiji pravni sistem, koji je izgrađivan kroz dugi niz, kroz stotine godina, uspostavljanjem pravnih odnosa i uređivanjem tih odnosa u datom momentu, izricanjem neke presude ili odluke, koja će predstavljati model za iste ili slične slučajeve koji će se u budućnosti pojaviti. To je takozvani sistem presedana. Svaki slučaj zahtijeva da se podrobno izuče i dosljedno primjene iskustva prethodnih sličnih ili istih slučajeva na nekom novom predmetu. Često se dešava da se pojavi neki novi slučaj, za koji pravna praksa ne poznaje i nema adekvatan primjer koji bi bio orijentir u sudskom procesu. A tada uspješniji advokati nametnu svoje rješenje koje kasnije postaje presedan i primjer za buduća sudska rješenja.
Pravoslavna crkva nije kruta u kažnjavanju ili odricanju određenih prava članovima svoje zajednice, i uvijek se nastoji da se utiče na unutrašnju promjenu čovjeka. Drugim riječima rečeno, pokajanje je ono čemu teži Crkva. U građanskoj pravnoj praksi to nije slučaj, nego pravosudni sistem nastoji da negativca izoluje iz društva ili na neki drugi način da ga kazni. U toku moga studiranja, kad sam u okviru sudske prakse posjećivao kažnjene ili zatvorske, vaspitne institucije, ni u jednom slučaju nisam naišao na kažnjenika koji bi otvoreno iskazao kajanje za svoje učinjeno djelo. A kada bi razgovarali o tome, uvijek bi isticali mnoštvo opravdavajućih razloga za ono što su učinili. Pravoslavna crkva očekuje za grijeh pokajanje i kroz to kajanje povratak na pravi put ka Bogu, a kroz sveto Pričešće i zajednicu sa Bogom.
Kriminalistika i kriminalogija, dvije naučne discipline koje se bave krivičnim djelima, uvijek ukazuju da će policija da posegne za listom postojećih počinilaca nekog djela - provale, krađe, ucjene, šverca i preprodaje droge - i među njima najpre potražiti počinioca, jer je postotak recidivista, povratnika u svijet kriminala, velik. Nakon odsluženja kazne, osuđenici se vrlo rijetko uključe u normalne tokove života, a ponajčešće se vrate starom zanatu, i tako u krug. Taj fenomen nije jedinstven samo za pravoslavne, to je univerzalna pojava. I sami smo svjedoci da bez duhovnog preporoda, svi drugi pokušaji - psihološki, psihijatrijski, socijalni i sl. - bivaju bezuspješni.
Da bi s neko društvo ili zajednica, pa tako i Crkva, mogla nazivati uređenim, potrebno je da ima određena pravila i norme ponašanja koje će važiti za sve bez razlike. Pravoslavno crkveno pravo poznaje pisane zakone, običaje, praksu i naučna mišljenja kao izvore crkvenog prava. Običajno pravo je istorijski starije nego pisano pravo i vrlo često je predstavljalo obrazac za određena pravna rješenja koja su kasnije pretočena u pisano pravo. Običajno pravo se razvijalo kroz život, i praktična rešenja na terenu su vremenom postala pravila. Pisano crkveno pravo zasniva se na volji osnivaoca Crkve, Gospoda Isusa Hrista, na odlukama najviše crkvene vlasti i na odlukama države. Volja osnivaoca Crkve sadržana je u Svetom pismu i Svetom predanju, i odredbe toga prava su nepromenljive, baš kao i dogmati, jer Crkva ne može da stvara nove dogmate kao što je slučaj sa rimokatolicima. Uloga Crkve u pogledu toga prava sastoji se u formulisanju i tumačnju ovih odredbi, odnosno u tumačenju dogmata. Ako dobro razmislimo, primijetićemo da su odredbe ovoga prava nepromjenljive, dok su odrebe civilnog zakona podložne izmjenama. Naime isti onaj organ, najčešće skupština ili parlament, koji je donio određeni zakon ima pravo da ga izmijeni, ukine ili donese novi zakon, koji će drugačije da reguliše određeno pravno područje. Pravoslavna crkva uči da pravo tumačenja božanskog prava pripada vaseljenskom saboru, odnosno saboru episkopa, ali je interesantno napomenuti da Rimokatolička crkva smatra da to pravo pripada rimskom papi kao poglavaru koji može svojim odredbama da derogira saborske zaključke.
U regulisanju života Pravoslavne crkve, veliku ulogu ima i Sveto predanje. U Svetom pismu nisu sadržane sve zapovijesti koje je Gospod Isus Hristos dao. Učenje Hristovo i svetih apostola, u početku se prenosilo usmeno. I tek kada se javila opasnost da to učenje bude izgubljeno ili kroz usmeno prenošenje da bude izmijenjeno ili pogrešno shvaćeno, ono je zapisano. Kao takvo, Sveto predanje je starije od Svetog pisma jer se Sveto pismo može smatrati kao jedan dio Svetog predanja koje je zapisano. Pisano civilno zakonodavstvo ne poznaje predanje kao neku obavezujuću pravnu regulativu. Bilo kakva pisana zakonodavna praksa, upotrebljiva je samo do onog momenta dok je na snazi postojeći zakon koji se odnosi na određenu zakonodavnu praksu. Prestankom važenja zakona, i zakonodavna praksa gubi svoj smisao. Sa ovom konstatacijom nije potrebno miješati pravnu praksu presedana, jer ona nije razvijena kroz usmeno prenošenje, nego kroz konkretna sudska rješenja koja su automatski postojala obavezujuća kao svojevrstan pisani zakonski recept ili obrazac za dalje slučajeve.
I Crkva kao zajednica vjernih ima svoju volju. Ona se izražava kroz sabor arhijereja. Koji donose saborske odluke. U sprovođenju tih odluka crkva nema metode prisile ili mogućnost da metodama represije sprovede svoje odluke, za razliku od države koja ima cijeli aparat - od sudskih izvršioca, policije, državnih organa i institucija koje koristi u sprovođenju svojih odluka. Zbog toga crkva u sprovođenju odluka uvijek apeluje na svijest i savjest svojih vjernika. Savjest i moralne odlike čovjeka, ili, narodski rečeno, osjećaj stida, jeste onaj prirodni osjecaj koji je Bog dao čovjeku kako bi i u nedoumicama znao da ocijeni šta je ispravno a šta ne. To je naročito došlo di izražaja u prvim vjekovima hriscanstva, kada je gonjenje hriscana bilo najizraženije i trajalo 300 godina, ali su hrišćani, upravo zbog svoje svijesti i savjesti, i moralnog života, bili poštovani i lako prepoznatljivi.
Zakonodavstvo Crkve i države oduvijek je bilo isprepleteno i ponekada bilo u sukobu, a ponekad funkcionisalo u harmoniji na opšte dobro države i naroda. Crkva je nezavisna od državne volje i samostalno reguliše svoje unutrašnje uređenje na osnovu crkvenog prava. Tako je oduvijek bilo, pa i u periodima gonjenja, dakle u prvim vjekovima hrišćanstva, kada je Crkva smatrana za ilegalno društvo. Odatle je i nastalo načelo koje vrijedi za crkveno pravo: "Nije dozvoljeno da svjetovnjaci izdaju u Crkvi zakone." Crkva nije svjetovna organizacija, i nema obilježja koja ima država. Ona, naravno, nema svoje teritorije, nego postoji na teritoriji gdje postoji i suverena državna vlast, pa je Crkva prinuđena da uzima u obzir i odluke koje je donijela državna vlast, i da svoje djelovanje prilagođava odredbama koje joj je nametnula država i da prihvata regulisanje svog položaja u državi, i da bude tretirana kao jedno od društava koje postoji na toj državnoj teritoriji. Takav položaj ponekad uzrokuje da država nameće Crkvi rešenja koja se protive prirodi Crkve ili crkvenim propisima, starijim od države, i koja direktno zadiru u strukturu, srž i funkciju koju Crkva ima, kao nrp. u bračnom pravu.
U našoj Crkvi običaj je vrlo često prihvatan kao pravilo i kao takav smatran za nešto obavezujuće. Ali da bi neki običaj imao takvu važnost, kao da je obavezujući, Crkva traži da on ne bude ni u čemu u suprotnosti sa hrišćanskim učenjem. Jer svaki običaj koji je u protivrečnosti sa crkvenim zakonom nema pravne važnosti. Običaj, kao neko obavezujuće pravo, ni u čemu nije vezan za običaj kao neku obavezujuću praksu. Dakle, neki običaj može biti uzet u obzir ali ne mora kada građanski sud odlučuje o nekom predmetu.
Nakon ovog kratkog izlaganja o razlikama između ljudskih i Božijih zakona, moguće je sagledati koliko čovjek može imati više sigurnosti oslanjajući se na zakon Božiji. Za razliku od ljudskih pisanih zakona, zakon Božiji ima jednu drugu dimenziju, koja ne ograničava i ne sputava nego otvara i proširuje odnose prema Bogu i prema drugim ljudima, kroz pokajanje, praštanje, i izgrađivanje moralnih kvaliteta kod čovjeka. Zakon Božiji postoji već hiljadama godina i ne mijenja se i ne prilagođava društveno-ekonomskim promjenama, za razliku od ljudskih zakona, koji se vrlo često i lako mijenjaju kroz određenu parlamentarnu proceduru. Nažalost, ljudski zakoni vrlo često štite neku vladajuću garnituru ili momentalno političko ubeđenje. Tek kada dođe do smjene te vladajuće garniture, odnosno do promjene političkih shvatanja, može se sagledati šteta koja je takvim zakonima nanesena. Naš narod je bio mnogo puta svjedokom pogrešnih zakonskih rješenja u formi "zakona o seljačkim radnim zadrugama", "zakona o nacionalizaciji", zakonao zaštiti lika i djela..." i drugima.
Neka nam Gospod pomogne da se takve greške ne ponove.
