Piše: Davor Miličević

"Sve počinje u jeziku, a laž, u koju su nas bili zarobili, i počinjala je i završavala u jeziku."

Ovako piše u pismu prijatelju, decembra 2001, s početka sedme godine svog izgnanstva, sa neimenovanog mjesta, Radovan Karadžić.

Ovako može da piše samo čovjek kojem je sve jasno, čovjek koji je svoj i slobodan. I tada, kada je izgledalo da je skrajnut negdje, van vremena i prostora, ali i danas, na mjestu za to najnevjerovatnijem. Jer, evo čovjeka koji zna bogotvoračku prirodu jezika, da na početku bješe Riječ kroz koju je sve postalo. Ali zna i šta je i kakva je zloupotreba jezika, tačnije zloupotreba jezičkog čina u službi onoga koji Tvorcu prkosi, čina koji ne sije sjemena u svijetu i ne daje ploda.

Zarobljen u laži, Radovan Karadžić može samo jezikom koji daje ploda da se brani, da bude slobodan.

Evo, dakle, valjanog razloga da ova naša okupljanja uvijek započinjemo pričom o Karadžićevom pjesništvu. Jer poezija je, naizgled, najsličnija laži. Ona, kao i laž, ne da riječima da budu direktno okrenute svijetu i sučeljene sa stvarima koje imenuju. Kao i laž, i poezija bi da ostvari onu koherentnost, zatvorenost u samu sebe. Ali s druge strane znamo - a to naše naše trajanje u zavjetnoj istoriji najbolje dokazuje - da se poezija, na kraju, uvijek vraća svijetu i obogaćuje ga. Jer poezija i jeste tijelo svijeta. Kroz poeziju čovjek ponajviše potvrđuje bogotvoračku moć Riječi. Ukazujući na moć poezije mi iznova sagledavamo lice te Riječi. A samim tim, neminovno, kao na suprotnost, ukazujemo na naličje, na rugobu jezičke zloupotrebe kakvu zatičemo u laži.

Na Karadžiću se, znamo to iz njegove životne priče, laž odavno vježbala. Odavno se to spremalo za ovu veliku, svesrpsku nesreću. Još od početka osamdesetih i jedanaestomjesečne epizode u sarajevskom istražnom zatvoru. Razlika između ovog i onog vremena je u tome što je ova sadašnja laž narasla do neviđenih, globalnih razmjera. Rastući, u onoj svojoj težnji ka koherentnosti koja bi da sakrije njenu jalovost, ona se hranila svim i svačim što se Radovana Karadžića ticalo. Tako je i poezija Radovana Karadžića postala kolateralna žrtva velike laži. Sasvim usput, od strane diletanata i neznalica naravno, i ta poezija je svrstana među tobožnje dokaze o zločinačkoj, genocidnoj i kakvoj sve ne prirodi njenog tvorca. Sasvim usputno, bez jednog jedinog argumenta, ona je proglašena lošom.

Evo, dakle, jedne tanke niti, jednog končića koji strši u tom naizgled savršeno uvezanom paketu velike laži o Radovanu Karadžiću. Niti koja nam je dostupna, sasvim legalno i legitimno, i koju valja uhvatiti i povući, sa nadom da će i ostatak tog čvrsto upakovanog klupka početi da se otvara, da se i to obilje riječi konačno suprotstavi činjenicam i otkrije kao laž. I to - da ne bude zabune - da se kao laž otkrije nama samima prije svega. Jer, nama je suočenje sa tim šta je istina a šta laž, nažalost, najpotebnije.

I odmah da kažemo: Radovanu Karadžiću pripada izuzetno značajno mjesto u savremenom srpskom pjesništvu. Ne veličinom opusa - jer Karadžić se poeziji predavao tek u naletima - nego kvalitetom stihova. Među svojim ispisnicima a i nešto starijim stvaraocima što su duhovno stasavali krajem šezdesetih godina, naročito unutar sarajevskog kruga tzv. estradnih pjesnika, koji će kasnije postati poznati po lirskim opsadama najtvrđih epskih kula naše istorije, Karadžić se posebno ističe po tome što je njegova početna pozicija najdramatičnije udaljena od one sa koje bi se moglo krenuti u otkrivanje naslaga nacionalne kulturne prošlosti. Pogledajmo prve dvije Kradžićeve zbirke, Ludo koplje i Pamtivek. U svim pjesmama ovdje je granica između jezika i stvarnosti zamagljena do mjere da je više ne razaznajemo. Tako će to biti u susretu sa lešom utopljenika, u pjesmi "Vladislav i smrt", gdje ne znamo da li je uzrok smrti, kako kaže pjesnik, "mutna voda" ili pak riječ iz naslova, suglasnici s, m, r, t:
Voljom mutne vode ili suglasnika
Vladislav je sad utopljenik. Pogotovo će to biti vidljivo u dominaciji imperativa u dobrom dijelu pjesama prve zbirke. Kao da imperativima i imenovanjem uz te imperative pjesnik pokušava da beživotne stvari ukrade za čitaoca, oživi ih i gurne ih u avanturu:
Posadi ružu neka je bela
Imenuj je i unapredi
Ili:
Daruj ovu unesrećenu sliku
Daruj je rečju, podari joj ime
Ili:
Osmotri šumu sa njene istočne strane
Osmotri je kao reč i kao telo
U svim ovim pjesmama, Karadžić je majstor opisivanja najtiših i najskrivenijih duhovnih titraja. Ničeg epskog tu naizgled nema, nigdje širine deseterca, nigdje zaleta koji bi bio kadar da nas uspne do pogleda sa visina Lovćena ili Durmitora. Svijet se ovdje ogleda u lirskim krhotinama, vidimo ga i doživljavamo samo u fragmentima.

Ali to i jeste izuzetna drama Karadžićeve poezije, njen neponovljiv kvalitet: da se od ovakve pozicije, najiskrenije i najdublje proživljene tako da postaje neizbrisiv dio pjesnikovog bića, ipak dopre do jedinstvene, cjelovite vizije svijeta u kojoj takav pjesnik može da prepozna svoj izvor i nađe svoje utočište. Obratimo pažnju na napor izražen da se ta cjelovitost konačno uhvati i rimom obuhvati, bilo da je riječ o težnji da se čovjek regeneriše osjećajući prazov moćnog Durmitora, ili o izjednačavanju pjesničke pozicije sa egzistencijalnom pozicijom zatvorenika koji je osuđen da iz svoje ćelije vidi samo dijelove svijeta za kojeg zna da postoji u cjelini, tamo, vani.

I zaista je malo savremenih srpskih pjesnika koji su formalnim elementima svoje poezije uspjeli da dočaraju ovu dramu. Karadžićeve rime, naprimjer, spadaju među najefektnije u našoj novijoj poeziji. Asimetrične, vrletne rime, koje se ponekad dovikuju nad provalijom od šest ili sedam stihova, u naporu da ih povežu, donose neponovljivu dramu lirskog subjekta koji tu, pred nama, stih za stihom, grčevito pokušava da ovlada cjelovitom vizijom svijeta. A ta cjelovita vizija se Karadžiću, u njegovoj trećoj zbirci, Crna bajka, prije svega otkriva u nanosima nacionalne istorije, bilo da ih on hvata i dešifruje u detaljima urbanog svijeta, ili, na kraju, u svojoj najljepšoj pjesmi, poemi Petnjica, u prohujalim vremenima pod sada već nepostojećom, posječenom šljivom ispred rodne kuće.

Karadžićeva poezija donosi taj rijetko viđen, uzbudljiv napon koji uspijeva da objedini lirsku ustreptalost i moćnu epsku, istorijsku viziju. Na taj način, Karadžić je za cijelu jednu generaciju čitalaca otkrio značaj istorijskog nasljeđa kao duhovno relevantne, proživljene činjenice, koje se ne možemo i ne smijemo odreći ukoliko ne želimo da sami sebe, i u najintimnijim stvarima, falsifikujemo. Evo, dakle, poezije u kojoj se damar lične ispovijesti duboko isprepliće sa tragedijom kolektiva, a opšti usud istorije nalazi odjeka i u najintimnijem zapisu. A kada je istorijsko rimovanje htjelo da se pjesničke i životne situacije poklope, kada je svijet otkrio svoju metu a doba svoj glavni pršljen, za Radovana Karadžića nije bilo nikakve sumnje da se čovjek može lično potvrditi jedino tako što će se i sam naći na gori Romaniji, biti kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postajati.

Zato nam i danas vrijedi ovu poeziju uzeti u ruke, i suočiti se sa obiljem elementarnog poštenja koje se presipa iz ovih stihova u život. Vrijedi i valjalo bi nam. Jer, evo, opet počinje ona tužna srpska priča o drugim dolascima. O onome kako veliki prolaze kad se nađu po drugi put među Srbima. Zarad onog koji je ovih dana po drugi put među nama, i strada za nas u prokletom Lijevnu, a još više zarad nas - jer treba nam jednom prepoznati i Drugi dolazak Onoga Koji će doći sa slavom da sudi živima i mrtvima - valja podsjetiti: nijedan od takvih drugih dolazaka nije bio niti će biti na sramotu onog koji se vraća nego na sramotu nas samih.