Svaka služba, profesija, ima neka svoja načela kojih se pridržava i tako ostaje dosljedna svome naznačenju. Crkva, na primjer, postupa po kanonima i pravilima ustanovljenim za njeno upravljanje, a sveštena lica njihova položena zakletva obavezuje na poštovanje tih pravila. To je slučaj i sa drugim službama: vojnom, ljekarskom, prosvjetnom...
Od početka devedesetih, od kako smo kao narod oljagani i po svim mogućim medijima izblaćeni, imao sam, u više navrata, prilike da se srećem sa novinarima ovdašnjih kuća koje nam nisu bile naklonjene. Uvijek sam ostajao zapanjen njihovim objašnjenjima: kako su došli do informacija, kako oni samo istinu govore i kako nikada ne odstupaju od onog njihovog čuvenog "novinarskog kodeksa". Oni zaista u to vjeruju. Moram priznati da mi, u posljednje vrijeme, spoj te dvije riječi - "novinarski kodeks" - sve više liči na oksimoron. Da bi se kod mene formiralo takvo mišljenje, nisu dobprinijeli samo novinari nekih zapadnih, za nas Srbe ozloglašenih kuća. Pomogli su mi i pojedini naši, srpski radnici na polju pronalaženja istine i nepristrasnog izvještavanja.
Eto, rekoh, pa sada treba da objasnim zbog čega tako mislim.
Ne znam koliko se ko sjeća onih hapšenja sveštenih lica, pogotovo u eparhijama na teritoriji Bosne i Hercegovine, koja su trajala sve do sredine osamdesetih godina? Na svim tim suđenjima prisustvovali su novinari i odatle "prilježno" obavještavali javnost. Dobro se sjećam kada je uhapšem sveštenik Savo Jović, kome je suđeno u Tuzli, čini mi se osamdesete ili neku godinu prije toga. Po iskazima očevidaca i samog oca Save, to je bila lakrdija od suda. Evo da navedemo samo jedan primjer, samo jednog svjedoka: Savu iz Kalendarovaca kod Dervente. Otac Savo Jović je nekada ranije tamo, u Kalendarovcima, službovao. Doveden je njegov bivši parohijanin na osnovu čijeg iskaza bi trebalo da bude jasno svima da je sveštenik Savo radio na rušenju bratstva i jedinstva, tekovina narodno-oslobodilačke borbe, Ustava, i čega sve ne.
Sudijska trojka, dvije žene i jedan muškarac, pristupili su ispitivanju svjedoka: "Šta znate o Savi Joviću?" "Pa, znam ga, dolazio mi je u kuću i svetio vodicu." "Šta ti je rekao?" "Pa, rekao mi je: Pomoz' Bog domaćine." "Ma ne pitamo te to, nego šta ti je rekao za onu sliku." "Koju sliku?" "Kako koju sliku, zar u vašoj izjavi ne stoji...." "Kakva crna izjava, i vi biste, druže sudija, na mom mjestu uradili kao i ja. Dvojica milicionera su me izvukla iz bolnice pod visokom temperaturom, i prijetili mi sa isukanim pendrecima. Doveli me u stanicu, oni pričali, oni pisali, ja samo potpisao." "Pa zašto se niste žalili?" "Mogu li ja sade da se žalim?" Na to će sudija ljutito: "Nisam ja ovdje postavljen da vama dijelim pravne savjete".
Slično je bilo i sa ostalim svjedocima, ali je sud uspio ipak da ocu Savi izrekne zatvorsku kaznu od šest godina. Glavni sudija, jedna od te dvije žene, po napuštanju sudnice pala je na stepenicama i slomila nogu. Niko od prisutnih novinara ništa od pomenutog nije vidio ni čuo niti javnosti prenio, nego su svojim "izvještajima" na svu ovu komediju dodali i svoje optužujuće komentare, uperene na Crkvu i sveštenike.
Toga režima više nema, sada je drugo vrijeme. Isti izvještači, po istom "novinarskom kodeksu", i dalje javnost obavještavaju. I dalje im smeta što se Ustav izglasan na Mitrovdan zove "Mitrovdanski". Smeta im, i otvoreno negoduju, što se "Crkva meša u državne poslove". Smeta im što smo se, po njihovom ograničenom mišljenju, "opet Evropi naslikali, ne kao građanska, nego kao verska država pravoslavnog fundamentalizma, u kojoj se osporava i napada sve što nije srpsko i pravoslavno, i to preko državnih institucija".
A ovdje, kod nas, u ovoj našoj dijaspori, opet je Crkva za sve kriva. Pojavi li se neki otpadnik i bogohulnik, koji vrijeđa Boga, Crkvu i jerarhiju, vrijedni i budni novinari pohrle kao na solilo. Takav, nekršten ili polukršten, raskolnik i bolesnik, stavlja se u istu ravan sa arhipastirom Srpske pravoslavne crkve. Njemu se "demokratski" daje vrijeme na radiju i prostor u štampi, da iznese svoje arijevsko, rušilačko, globalističko ili kakvo god nakaradno i anticrkveno mišljenje. Tu i tamo se, a po pravilu tek naknadno, pozove i Crkva, da reaguje na to, da se čuje i "druga strana". Niko ne pomišlja na omladinu i na to kakve će posljedice djeca izložena ovakvim javnim ponašanjima u svojoj svijesti ponijeti.
Muslimanski novinari su to nedavno riješili tako što su donijeli svoju povelju o masovnim medijima. Stvorili su svoja pravila kojih se pridržavaju radnici u njihovim medijima. Jedan od članova ovog pravilnika glasi: "Ljudi iz muslimanskih medija treba da se bore za zbijanje redova muslimana i da zastupaju mudrost, islamsko bratstvo i toleranciju pri rešavanju svojih problema".
I mi ćemo, za jedno pola milenijuma, imati udruženje pravoslavnih novinara. A do tada znamo da se jedino po našoj svetoj Pravoslavnoj crkvi smije pljuvati, na prvi pogled nekažnjeno. Drago mi je da se ništa nije promijenilo.
Protojerej Ljubomir Rajić
