Piše: Branko Brđanin

KANADA ZA PONIJETI

Između sjajnih staklenih politura i čeličnih konstrukcija, blještavila i luksuza vrludaju ljudske "prilike" obložene kartonskim kutijama na kojima piše: "I am hungry". Na desetak metara udaljenosti velika tabla sa loto-dobitkom od 4 miliona dolara i neki bizimeni beskućnik, koji doslovno živi na asvaltu. "Šta se sanja, a šta se događa".

Toronto odlaže smeće u Mičigenu (SAD); "mičigenci" su dali najjeftiniju ponudu i sada svakoga jutra hiljade kamiona odvoze torontsko smeće u Ameriku. (Inače, Kanađani su najveći "proizvođači" smeća po glavi stanovnika na svijetu; još jedno neveselo prvo svjetsko mjesto, koje su osvojili građani zemlje javorovog lista!) Svaki ljubitelj životinja mora da kupi ljubimački izmet rukom u plastičnu kesu. Ko ne sluša grdno ga oglobe. Zato postoje profesionalni šetači pasa, na povodcu vuku po pet-šest džukaca raznih rasa i kupe li kupe... Za lovu, brate, sve; lovu ni za šta, vele ovi novi "kerovodci". I njihova deviza je, valjda: Everybody needs money. That's why it is called money. (Svima treba novac. Zato se i zove novac!) Da, kako veli već legendarni kum Dimitrije: What's the point to live longer, if I'm going to feel miserable. (Zašto da živim duže, ako ću se osjećati bijedno?)

Naselje oko Marli-avenije naši u šali zovu Srpska Crnja: tu žive samo Srbi i Crnci, kažu. I ne znam da li se hvale time ili se žale. Ovdje i onako ništa ne znam. Jer, ništa nije onako kako izgleda da jeste: nesrećni ljudi se trude da izgledaju kao da su ispunili sve svoje želje, a srećni znaju da je cilj njihovog puta da pronađu put do svog cilja! Imigranti u Kanadi ne mogu da izgube samo jednu stvar: svoj akcenat... A na groblju Mount Pleasant ("Planina zadovoljstva") kanadski Topalovići-maratonci reklamiraju svoje "usluge": Rest assured. We have space. (Spavajte mirno. Imamo mjesta!)

U starom kraju stručnjaci, naši visokoobrazovani voze u Kanadi tuđe krševe i dostavljaju (raznose!) pice za bakšiš i sitne pare. Zar se zato, da bi bili robovi, prevrnuše tomovi učenih knjiga, progutavši riječi, pogledom pitam. A znam odgovor: šta drugo da radi čovjek čija je lična granica stvarna granica njegovog jezika? Jedino u granicama svoga jezika možemo da budemo ono što jesmo. A ako nismo to što jesmo i za šta smo stvoreni, da li smo uopšte i živi, ili smo samo odraz nas mogućih, odbljesak? Odjek...

Kažu da Kanada leži na vodama HOMES-a: Hjuron-Ontario-Mičigen-Iri-Superiorč kao što je bivša Juga graničila sa "brigama": Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija! Gladni galebovi-smetljari, "leteći pacovi". Kriče. Uzalud. U vodama Ontario-jezera ribe nema. Ali, ima, možda, smeća... U jezeru kanadske patke, gotovo "svete životinje", zaštitni znak Kanade. Inače, ružne, skoro nakazne. Gegaju se i kad plivaju. (Viđao sam ih i na auto-putu kako pješice pokušavaju da pređu cestu!) A ima ih mnogo više nego Indijanaca, starosjedilaca Kanade. (Skoro usput kažu mi da je na indijanskom jeziku "Srb" nepokoren čovjek; pa ti vidi ko je ko i šta je šta!)

Zasreće nas neki odrpanac i prosi: ja sam vijetnamski veteran, kaže. Bijedniče, veli Kum, ja sam veteran iz Bosne! "Oh, čovječe, brate", sa divljenjem odvrati "Vijetnamac" i ostade za nama, gledajući nas sa sapatničkim poštovanjem... A malo dalje velika plava tabla sa 4 miliona dolara: naravno, loto-obećanje. Mito, i to je Amerika, velim i skoro nagazim na čovjeka koji bukvalno živi na ulici, zamotan u gomilu krpa: pored uzglavlja na pločniku mu je kuvalo, torba sa odjećom, hrana.

Pored svih čari i atrakcija, montaža i demontaža, ipak, nekako se najbolje naš čovjek osjeća u Destileriji: male pivnice sa domaćim pivom, evropske arhitekture od prije pedeset-sto godina, ciglene trospratne zgrade sa drvenim kanatima: unutra se osjećaš skoro kao kod kuće, a pivo je odlično. (London Porter, Kilkenny, Ricard's Red. Mučim se da tačno zapišem nazive. To kad je u engleskom k zaista k, a kad je c zaista c, ne zna ni sami Vilijem Šekspir, kaže inače ćutljivi Dejan. Njemu treba vjerovati. On Kanađanima prodaje njihovu pamet: "razvaljuje" kompjutere). Posebno miprija što pivo služe u velikim zaleđenim čašama. Čista perverzija hedonizma!

Zna biti i lijepo, ovdje, kod nas, u Kanadi, autosarkastično procijedi Kum, naginjući iz velikog vrča u kome služe pivo (1,4 litra otprilike). Granite Brewery Toronto-Halifax je priča za sebe: pivo sa medom, biftek sa škampima, slatki krompir, povrće... i sve bez hljeba! Spasio me je konobar iz Bangladeša: I u mojoj zemlji se još uvije jede hljeb, veli, uz osmijeh razumijevanja. Kakvi ste, bre, ni (za) leba nemate, šalim se na račun mojih domaćina i tonem, polagano u noć. Pada tama, pada kiša, padaju i šale, ali i opori tonovi. Svi padamo i sve pada!

Imigrantska tuga je pregolema... O, zar se i to može... Može, bezbeli, jer smo valjda zato i proletjeli dovde...