Još jedan sudbonosni Vidovdan dolazi nam. Ove godine, kao nikada do sada, sa strepnjom i zebnjom šta će nam sa "Srpskim Jerusalimom" biti. Zato su sve oči i svi napori, sada, kao nikada, uprti na sudbonosno polje Kosovo, da vidimo "ko je vjera a ko nevjera". Možda bolje i pravilnije, da se okrenemo sebi i da kroz sebe sagledamo šta nam je to Bog zamjerio, a onda mi drugima, da nam se otima Kosovo i Metohija, srpska oblast na kojoj su iznikle najčešće zasađene pravoslavne bogomolje. Nekad ih je bilo 1100, svjedoče istoričari. Zato se i sjećamo pjesnika koji nas opominje na naše pretke, one koji su znali "stati i opstati i na strašnom mjestu postojati", a sve zarad očuvanja svetinja i amaneta.

Pa da vidimo gdje smo onda tu. Da li to mi ostasmo na vjekovnim temeljima vjere i amaneta i da li nam je zaista stalo do Kosova? Sjetimo se kako je počelo: Nećemo stalno kainovski bacati krivicu na drugoga, već pođimo od sebe samih. Nismo li odlazili sa Kosova i Metohije i kad nismo morali? Nismo li prodavali zemlju Šiptarima i drugima, samo da se dograbimo nekog grada, pa makar Kraljeva, Kruševca, Niša, a pojanprije Beograda? Šta će nam biti sa Kosovom: sa svetinjama i grobovima tamo, nisu tada mnogi razmišljali.

Vidovdansko opredjeljenje "za Carstvo nebesko" smo zamijenili za ovozemaljsko. Praznovali smo i piknikovali na te dane, a da se ponekada ni riječi o "Čestitom Knezu" nije prozborilo. A šta da kažemo tek kako se tih dana držalo posta i molitve? A znamo - i pjesme i istorija nam svjedoče - da je Čestiti Knez, pošavši da oslobodi (sačuva) Kosovo, pričestio vojsku u crkvi Samodreži. A mi dođemo danas na "nova Kosova" i tu se iznajedamo, napijemo, izvrijeđamo i ponekada i pobijemo (nekome i glava prsne?). A onda zapjevamo "Srpska se truba s Kosova čuje..."! Jadna nam truba i jadni nam takvi praznici i praznovanje. Nisu nas ni Sveti Knez ni Crkva učili tako da slavimo.

Post, molitva i pokajanje - to su putokazi koji će nam označiti povratak Kosovu. Očuvanje crkvenog učenja i starih običaja, svetih ognjišta i svetih hramova i manastira u kojima se i danas "poje Liturđija", jedini su način da sačuvamo ono što nam preci u amanet ostaviše. Da se Boga više sjećamo u molitvi a manje u kletvi, a nikako u psovci. Da znamo šta kroz Kosmet hoćemo a ne šta nećemo, i da kažemo kako ćemo (da se žrtvujemo), šta Kosovu mi dajemo, a ne kako i šta ne damo. Lako je govoriti 'mi ne damo Kosovo', kao da nas neko pita. Najpre tražite Kosovo od Boga, pa tek od ljudi: "Najprije tražite Carstva nebeskoga i pravde Njegove, a drugo će vam se sve dodati". Time bih i završio i uputio molitve Svetom Knezu, i ostalima svetim u Gospodu, da nas duhovno ojačaju kako bismo ostali u vjeri Otaca. A kroz vjeru i tradiciju sačuvaćemo i sve ono što su nam oni, svetitelji, u amanet predali.