Sve ima svoj kraj, pa i "Mini-maks", završavao bi, u svoje vrijeme, najpopularniju emisiju Radio-Beograda, Milovan Ilić - Mini-Maks. Ne znam da li je on, u to vrijeme, ukazivao na trošnost i prolaznost svega stvorenoga ali ja sam, kao bogoslovče, dijete u rastu ka životu, tu njegovu oproštajnu sintagmu doživljavao kao neko ukazivanje na duhovne relacije, u poletno vrijeme šezdesetih kad se o duhovnim stvarima na radiju zborilo nije.

Bogu dragom hvala, i moje urednikovanje privedeno je kraju i ja se ovim opraštam od vas, dragih čitaoca "Istočnika". Kroz život učen sam vještinama mnogim; sad se i sam učim još jednoj vještini: blagovremenom i dostojanstvenom povlačenju i ustupanju mjesta mlađima i boljima. S tugom sam gledao, a i sad, nažalost, gledam čemu je vodilo, i vodi, tvrdovrato nepomjeranje "nezamjennjivih". Na vrijeme, mislim, učim se da nezamjennjivih nema. "

Umro kralj - živio kralj", mire se Englezi kad do neminovne smjene na vrhu dođe. I mi, u našim prozaičnostima, iz ove mudrosti engleske neku pouku izvući moramo. U mom slučaju, pošteno i iz čista srca velim: Ja sam dostojnu zamjenu dobio i radujem se tome. Nasljednik moj, brat i prijatelj, Prota Ljubo Rajić uz Istočnik je zrelio i, Bogu hvala, sazrio da ga preuzme. Zato sam ga, još prije izvjesnog vremena, Vladiki preporučio a nedavno Vladiku i zamolio da mu "Istočnik" preda. Prota Ljubo je lijepe tragove svoje kreativnosti pečatio od prvih brojeva ovoga lista. Neka grafička rješenja, urađena sa najminimalnijim sredstvima - br. 6, ako me sjećanje dobro služi - plod su njegove mašte, još iz onih vremena kad je, golobrad, ovim stazama hodio.

Uvjeren u snagu njegova duha, novog urednika, Protu Ljubu, od sveg srca preporučujem, želeći Istočniku" i novom uredniku zajednički rast i napredak. Šrećne ti rane, junače!"
Prota Vasilije Tomić

+++

Draga braćo i sestre, dragi čitaoci Istočnika,
Pročitah tekst moga brata, o. Vasilija, i vidjeh da se pominju rane. Kada je bilo govora o mome prihvatanju ove izazovne uloge, sve se spominjalo, osim rana. Ali neka. Nisam ni ja mlad niti mi je priroda krhka. Sjećam se i ja Minimaksa, i sa posebnim uživanjem sam slušao iste te emisije o kojima govori naš dragi prota.

Ono što me na početku ovog posla raduje i hrabri, jeste grupa ljudi uključenih u Istočnik. Čini mi čast što će, nadam se, nastaviti da sa nama sarađuju.

Istočnik je za proteklih dvadeset godina rastao nekako neodvojivo od ove Bogomspasajene eparhije. Zahvaljujući trudu i žrtvama NJegovog Preosveštenstva Vladike Georgija, sveštenstva, a prije svih urednika oca Lazara Vukojeva i oca Vasilija Tomića, te prijatelja Crkve, dostigao je nivo na kojem se danas nalazi.

Da bi se zadržalo to mjesto biće potrebno, siguran sam, mnogo truda i žrtve i sa moje strane. Gospoda molim da mi da snage a vas, dragi čitaoci, da imate strpljenja i razumijevanja.
Vaš
Prota Ljubomir Rajić