Piše: Branko Brđanin Bajović

Po svjedočenju naturalizovanog srpskog "Kanađanina" rođenog u Sarajevu 1960, trinaestogodišnja djevojčica (odavno već nikotinski "ovisnik"), najmlađa od tri kćerke njegove kanadske komšinice-samohrane majke, sjedeći na tremu iznajmljenje kućice, pita: "Gdje to idete?" "U Montreal, petsto kilometara na sjever", glasi odgovor. "Baš kul... Otići ću i ja, jednom, u Toronto!" A taj Toronto je samo 91 kilometar od Kičenera, mjesta u kome živi od rođenja. "Sumnjam da je i do sada otišla", rezignirano veli kanadski Sarajlija...

Kanada je druga zemlja po površini teritorije (poslije Rusije, ipak!), a koliko ima stanovnika, pitao sam 1994. Kuma koji se spremao u "emigraciju". 25 miliona, veli smračeni Kum (kao da je postao Volođin oblak u pantalonama). Da je tamo dobro, imala bi 250 miliona, kao Rusija ili Amerika, peckam ga. I ne znajući da ću trinaest godina kasnije i sam krenuti stazom slonova. Doduše "turistički". Ama, nikad se ne zna... Mi smo, zaista, uspjeli; sada imamo Zapadnu Evropu na svojim istočnim granicama... Žalosna koliko i uveseljavajuća je anegdota o tome kako je neki naš zapalio cigaretu u kafani na čijim ulaznim vratima je vidio natpis Smoke-free, misleći da je unutra šlobodno pušenje".U Kanadi ti ne daju da pušiš unutra, a da piješ napolju, jezovito aforistički definiše zemlju "oslobođenu od duvanskog dima" Prijatelj. Velika zemlja, čudni ljudi, dodaje. I prisjeća se mudrosti nekog našeg zemljaka, emigranta iz davnih vremena: Ovi jedu u šumi, a vrše nuždu u kući...

Sve je u ovoj zemlji veliko, daleko i nerazumljivo... počinjem da shvaćam šta mi je, zaista - kao po Vuku - "mislio dok je govorio" Prijatelj... A onda otpoče vizuelno upoznavanje Toronta, kroz prozore kola u pokretu, "blic", pravo američki: "I najduže putovanje mora da otpočne prvim korakom", pomislih, pa duboko udahnuh; zažmirih i zakoračih na pločnik. Odakle god pogledaš Toronto, vidi se Si-En toranj, najviša građevina Kanade, zuji mi u ušima. Progledam: zaista se vidi... najviša građevina koja samostalno stoji na cijelom svijetu! Tu se bukvalno lebdi i visi nad skoro 400 metara dubokim ponorom ljudskog mravinjaka... Toga osjećaja lebdenja i mučnine nisam se otresao sve dok ne dodirnusmo naše tlo, u povratku u Otadžbinu. Kao da je sve "ono" i bio samo jedan san: zaista, otići ću i ja, jednom, u to... Toronto! Canadian fast-food: Kanađanin bježi od gladnog međeda. "Lonac za topljenje" u kome se dogrijavanjem žabe žive nasmrt skuvaju, a da ni ne skontaju da im je došao čas umrli

Toronto je istinski lonac za topljenje. Svega. Posebno ljudskog "materijala". (U jevrejskim kvartovima imaju sabat-liftove, koji rade samo subotom, i sami se od sebe, unaprijed programirano, zaustavljaju na svakom spratu, da ortodoksni pripadnici izabranog naroda ne moraju ni dugme pritiskati, kako se ne bi ogriješili o sveti dan). Srbi ostaju dosljedni sebi: svako za sebe-svako sebi; razbaškarili se Kanadom: baška tu-baška tamo. (Ide Srbin kanadskom šumom i naiđe na ogroman kamen nasred puta. Na kamenu natpis: Brate, ako si Srbin, skloni ovaj teški kamen, biće mi lakše. [ta će-kud će, čovjek skloni kamen sav u znoju lica svoga, a dolje ugleda drugi natpis: Ako si pravi Srbin, vrati kamen da prevarimo još nekoga!)

Većina "useljenika" nikad ne nauči engleski, ali obavezno polože ispit iz "kanađanstva". Rođeni Kanađani ih - pomalo prezrivo - zovu "broken english people", u prevodu "narod skršenog engleskog". S pravom. Jedan naš kamiondžija je na pitanje Carinika: "Are you empty?" (Doslovno: da li ste prazni?) odgovorio: Yes, iako je vozio pun kamion. Poslije je objašnjavao da su njegovi inicijali (e)M. T(i)! Drugi je u školi za imigrante frazu Rush hour Underground ("Gužva u podzemnoj željeznici") "preveo" kao Ruske horde u podzemlju, pošto je jedino razumio treću riječ!

Opstanak našeg svijeta u Kanadi slikovito ilustruju dvije metaforične "pričice" iz životinjskog carstva: majmuni se love tako što gurnete oblutak u rupu na drvetu, pa majmun zavuče ruku u duplju i ščepa krupan kamen - obujmljen šakom veći je od procjepa, te majmun ne može nikako da izvuče ruku napolje. Trza i cima, ali dragocijeni kamen ne pušta. Tako i naši, ščepali su nekakav kamičak imovine i ne puštaju. Dok ih konačno ne ulove... A ako ubacite žabu u lonac vrele vode ona, naravno, iskoči. Ali ako je stavite u hladnu vodu koju lagano dogrijevate, žaba se postepeno privikava, dok se živa nasmrt ne skuva!

Ovdje je meni dobro samo na godišnjem odmoru i za vikend. Sve ostalo je ružno, veli Kum. A na pitanje da li bih i ja mogao da živim u Kanadi odgovoram: "Možda". Ali, samo ako ne bih morao da budem zaposlen! Tuđina je tuga, iako tuga nije (samo) tuđina...

SRPSKI MANASTIR U INDIJANSKOM REZERVATU

Nasred pokrajine Ontario nalazi se srpski manastir Svetog Preobraženja. Trudom i zalaganjem NJegovog Preosveštenstva Episkopa Srpske pravoslavne crkve Eparhije kanadske, Gospodina Georgija (Semberac, inače!), uz pomoć dobrotvora kupljeno je 20 hektara Kanade, i izgrađena je Crkva i velika zgrada Konaka koja je ujedno i rezidencija Episkopa i sjedište Eparhije. Za sve velike praznike i na Svetim Liturgijama crkva je puna našeg svijeta (iako je oko sat vožnje autoputem "ispod" Toronta). Prostor odiše toplinom koja "izvire" iz duhovnog ognjišta i još se jednom potvrđuje koliko je svako tijelo propadljivo, a da je samo Duh vječan. Manastir je znak srpskog trajanja i u stranom okruženju (ponekad i "neprijateljskom"): TO je srpska zemlja! A i u tuđini, "gdje brata nema i gdje svoga nije", opet je nama Otadžbina naša...

Smješten u području koji zahvata regija od 468 hektara Haltonskog nacionalnog parka sa Grand River-rijekom i jezerom Kroford, srpski Manastir se nalazi nasuprot rekonstruisanog starosjedilačkog sela: tragovi dvije drevne civilizacije - indijanske (Irokezi) i evropske (Srbi)- koje su "pokorili" Amerikanci! Okolo sela uspravno pobijeno golo kolje, unutra nogama modernih turista utabane staze, puste i prazne drvene barake (pomalo nalik na logorske), plastične ribe koje se šuše" na drvenim sohama, otužni vještački miris štavljene kože i tužbalička muzika sa skrivenih zvučnika koja avetinjski odjekuje pustom naseobinom... Utuljeno ognjište... Turobnosti prizora doprinosi osjećaj daljine a "poznatosti"; savremena nostalgija koja navlači tmurne misli: koliko li će još vremena proći da se isto ovako "rekonstruišu" nekadašnja vjekovna srpska sela, na Kosovu i Metohiji, u Kninskoj Krajini, na Baniji, u Hercegovini... Od Indijanaca su pretekli samo još suveniri: mokasine od nježne jelenjske kože (60 dolara par), torbice sa perlicama, metalni obruči... Da li će od Srba preteći gusle, šajkače, opanci? Jelek, ili lelek? Anterija ili arterija ? Otpatci il' opanci...

Bilo kako bilo (ono sa Srbima i njihovim selima - pa i našom budućnošću, naravno - nije kanadski problem; imaju ih i bez nas i prekoviše!) Kanada je istinski (zakonski) "multikulturna" zemlja. Najgore što možeš učiniti nekom (obojenom) Kanađaninu je da ga "pogrdno rasistički osloviš". (Za takav "prekršaj" se plaćaju velike kazne i robija, čak!) Lijepo, nema šta. I korisno... Samo valja imati na umu anti-rasističku pričicu o nekom avionu koji je, preopterećen, počeo da pada, pa pilot odlučio da izbacuje putnike po abecednom redu, pravedno, naravno. "Počećemo od A. Neka se prvo jave Afro-amerikanci", kaže Pilot (upotrebljavajući zvanični naziv za Crnce, inače u uobičajenom rasističkom šlengu" Niggers). I, pođe neki mladi "Afro-amerikanac" da se žrtvuje. "Sjedi dolje, mi smo Niggers, kaže mu otac, "mi smo tek pod slovom N"!

I tako, srpska Kanada "bježi" od gladnog međeda budući idealan "fast fud"-obrok; pomalo sa majmunskom šakom u rupi na drvetu, pomalo kao ona žaba u loncu za topljenje koji se polagano sve više zagrijava. Srpski manastir se uzdiže u sred Kanade, ali se sa tog uzvišenja jasnije i bolje može vidjeti i indijanska prošlost ili sadašnjost. Da li je to i pogled u budućnost, rezignirano se vajkam dok i sklopljenih kapaka slutim da se Si-En toranj u Torontu-Mjestu na kojem drveće stoji u vodi, vidi sa svake tače ove velike zemlje...

(U narednom broju: Kanada za ponijeti)