Piše: Milorad TELEBAK (Iz besjede u Manastiru Miltonu, Istočni petak 2007)

Preosvešteni Vladiko, blagoslovite. Želim da izrazim zahvalnost što ste me udostojili pozivom da budem gost Vaše Eparhije i učestvujem u ovako lijepim i korisnim sretanjima.

Zadovoljstvo je vidjeti da naši ljudi ovdje nisu usamljenici rasuti po hladnoj Kanadi, već braća po vjeri i jeziku okupljena u toplom krilu svoje Crkve. U tuđini, a, opet, u svojini. Jer, kako nedavno u Banjoj Luci, na promociji svoje knjige, reče preosvešteni Vladika Georgije: "Sigurnijeg krova i pribježišta nema od crkve."

Sudeći po bogatoj izdavačkoj djelatnosti, u Eparhiji kanadskoj se više radi na očuvanju nacionalne svijesti, srpske tradicije i jezika nego u eparhijama u matici. (Istureni položaj, valjda, sam po sebi rađa veću budnost.) "Istočnik" i knjiga "Vo vremja ovo", iz njega istočena, jedna je od najboljih srpskih čitanki, koja treba da značajno doprinese - u vremenu ovom i budućem - razvijanju nacionalne svijesti, čuvanju srpske tradicije i jezika - svega onoga što jedan narod čini narodom.

Zato mi dozvolite da ovom prilikom kažem nešto o srpskom jeziku danas. Ukratko, u naznakama, i prema onoj narodnoj: "Radi bismo dobre kazat glase, ne možemo već kakono jeste."

Poznato je da nam osovina Vatikan - Beč - Berlin već vijek-dva radi o glavi. Udaraju na našu vjeru, jezik, teritorije. Razvjerene, raznarođene i razdržavljene, sluđuju nas raznim podvalama: jugoslovenstvom, komunizmom...Pobrkali smo i osnovne računske radnje: oni nas oduzimaju, mi se dijelimo, a sabiranje i množenje smo već zaboravili. Skoplje, Prizren, koji su nekada bili srce srpske države, danas su, nažalost, van Srbije! (Kao što je i Kijev van Rusije. A Srbija i Rusija - države van sebe.)

Ni srpski jezik nije mogao imati bolju sudbinu. Jer, narod i jezik su sudbinski povezani: zajedno nastaju, zajedno opstaju i ne postoje jedan bez drugoga. Srpski jezik je danas - i odavno - na bespuću. Hrvati su svojevremeno prihvatili Vukov, dakle srpski, jezik i njime se ujedinili (i kulturno, i državotvorno), a mi se srpskim jezikom - dijelimo! Do tada su, naprimjer, dubrovački književnici znali o Hrvatima jedva nešto više nego o Eskimima.

Suprotno Marksovoj teoriji o odumiranju države, Jugoslavija je bila jedinstven primjer razmnožavanja država i naroda. U nju su ušla tri naroda, a izišlo čak - šest. A država još više! (Država sa toliko buktinja u grbu morala je završiti u plamenu - reče jedan aforističar.) Skupo nas je koštao taj "pitonski zagrljaj".

Drugi su srpski jezik iskoristili za stvaranje sopstvenih "jezika": hrvatskog, bošnjačkog (oni ga zovu bosanskim, s ciljem da mu taj naziv obezbijedi status državnog jezika, koji bi, dakle, bio i jezik Srba - što je davni, propali, Kalajev plan). Nedavno se, evo, iz srpskog jezika ispilio i "crnogorski jezik", a sutra će, možda, i vojvođanski...(Sve su to naravno politički klonirani jezici, dok je, lingvistički, riječ o jednom, srpskom jeziku.)

Srpski jezik je, dakle, vijek i po posrtao teškim bespućem od srpskog jezika do - srpskog jezika. Na kraju je ostao raščerečen, ponižen, odbačen. Uz to i zapušten, neobrađen, nestandardizovan, bez moderne gramatike i neophodnih rječnika, jer se za vrijeme jezičkog zajedništva Srbi nisu smjeli starati o svome jeziku; svaki takav pokušaj proglašavan je srpskim nacionalizmom i hegemonizmom. Srpski standardni jezik je, kao nijedan drugi evropski jezik, nesrećno raspolućen na dva izgovora (ekavski i ijekavski) i sa dva pisma (ćirilicom i latinicom). (Da je to dobro, tako bi bilo i kod drugih, pametnijih i praktičnijih naroda!) A srpski lingvisti su se sukobili i podijelili oko pokušaja da svi prihvate ekavski izgovor bar u javnoj upotrebi jezika.

Oni, takođe, ne mogu da se usaglase u tome koje je osnovno pismo srpskog jezika. Neke srpske lingviste nimalo ne zabrinjava činjenica da je u međunarodnom informacionom sistemu, još prije deset-petnaest godina, ukinuta odrednica "srpski jezik-latinica", tako da se sve srpske knjige ako se štampaju latinicom, svrstavaju u - hrvatski jezik i kulturu!

Prosto je neshvatljivo kako Srbi olako napuštaju svoje nacionalno pismo - ćirilicu, jedno od najsavršenijih svjetskih pisama. (Njome, kako reče Vuk, svako može naučiti da čita i piše od ručka do večere.) Na ćirilici su Srbi više od osam vijekova stvarali svoju kulturu; s njom su ušli u istoriju, s njom bi trebalo i da ostanu u njoj. Živimo u zabludi da je ćirilica marginalno, regionalno pismo, a ona je, u stvari, svjetski alfabet: njome piše više naroda sa više od stotinu miliona stanovnika. Konačno, nije beznačajno i to što se ćirilica prva vinula u kosmos! Koliko je ćirilica značajna za Srpstvo, najbolje svjedoči to što se ona prva našla na udaru u svim smutnim vremenima: 1914, 1941. i 1991. Naši dojučerašnji jednojezičnici spalili su, u minulom ratu, gotovo sve ćiriličke knjige, a ono što je tada preostalo, sada bacaju na smetljišta pod izgovorom da su ih napale knjižne vaši! Zato Srbi treba da pišu samo ćirilicom - "od prvog potpisa do grobnog natpisa". U našim školama, koje decenijama uništavaju silnim reformama, naročito od "šuvarice", u koju je mladi čovjek morao da ide tri godine da bi bio osposobljen, npr., za "obrezivača papaka rogate stoke"! - srpski jezik (gramatika i pravopis) se ne uči. Pogotovo se ne uči u srednjim školama, čak ni u gimnazijama, tako da naši maturanti - kako jednom ironično primijeti prof. Dragoljub Petrović - Vuka Karadžića znaju samo po - brkovima! Zato imamo intelektualce sumnjive pismenosti i nesumnjive nepismenosti.

Za razliku od onih koji od srpskog jezika prave svoje "jezike" urazličavanjem od srpskog, doduše, najčešće vještački, ali se dosljedno drže svoje norme, jer je sistematski uče, naši novinari i političari uglavnom ne znaju ni šta je naše, ni šta je tuđe, jer svoj jezik ne uče, pa govore, npr., o "ovisnicima", "utrkama", o "krivnji" i "šucima", o "obnašanju funkcija", "provedbi zakona", o "nakanama" onih koji hoće da ugroze "opstojnost" Republike Srpske itd. (E, ako je oni ne odbrane takvim jezikom, niko drugi neće!)

Srpski jezik je danas suočen sa najezdom riječi iz engleskog jezika, ili preko njega. Umjesto obrazovanja, danas imamo samo "edukaciju", umjesto diplome - "sertifikate". I mi sada "apliciramo" za posao, idemo na "intervjue"...Imamo svoje "brendove", sve nam je "o kej", "kul" i "in" (osim nas samih). Ranije su nam jezik kvarili stranci, a danas to radimo mi. I to vrlo uspješno.

Valjak globalizacije gazi sve pred sobom. Engleski jezik, kao jezik ekonomske, političke i vojne nadmoći, prijeti da potare druge jezike. Alarmantno se upozorava na umiranje velikog broja malih jezika. Gdje je tu srpski jezik?

Po broju riječi, bogatoj istoriji i kulturi na njemu stvorenoj - srpski jezik nije mali. Ali mu drugi kriterijumi ne idu na ruku. Izgubio je status koji je imao kao srpskohrvatski jezik (u Hrvatskoj, zatim na Kosovu - gdje se može izgubiti glava za javno izgovorenu srpsku riječ, u Crnoj Gori - gdje se iz škola otpuštaju profesori srpskog jezika). Smanjuju se teritorije i broj govorilaca srpskog jezika: u Hrvatskoj je prije 15 godina bilo 12% Srba, a danas ih je jedva 4%. Srpski jezik se sve manje uči u svijetu. Nekadašnje katedre srpskog jezika - uglavnom zbog nebrige naše države - ostaju bez smjera za srpski jezik i bez srpskih lektora.

Ulazak u Evropsku uniju, za koji i ne znamo šta nam nudi, ali znamo šta od nas traži: gubitak velikog dijela svoga suvereniteta - u našem malograđanskom mentalitetu podstiče doživljavanje svog jezika kao neprestižnog i marginalnog. A siguran opstanak imaju samo oni jezici koje poštuju u uče njihovi govorioci, koji - i u dijaspori - njime govore i sa svojom djecom i sunarodnicima, privatno i javno, i ne ustručavaju se da svome jeziku podučavaju i zainteresovane strance.

Zato i vi, okupljeni oko Crkve, čuvajte svoju vjeru i jezik, i tako ćete sačuvati srpstvo u sebi. I Srpstvo oko sebe.