Onome što se u našoj Crkvi događa poslednjih godina, na planu narušavanja crkvenog bogoslužbenog poretka, posebno prilikom služenja Svete liturgije, u potpunosti odgovaraju riječi Sv. Vasilija Velikog: "Mnogo me žalosti što su napušteni kanoni Otaca i što je svaka tačnost Crkava izagnana, te se bojim da postepeno, ako takva nemarnost bude napredovala svojim putem, ne dođu upotpuni nered stvari Crkve..." (Kan. 89).

Ovim problemom bavio se Sveti arhijerejski sabor na prošlogodišnjem oktobarskom zasjedanju. Donesena je obavezujuća odluka, da se pored obrazovanja Komisije za proučavanje liturgijskih pitanja, u pogledu služenja Svete liturgije i drugih bogosluženja, do daljnjeg drži ustaljenog crkvenog poretka (AS. Br. 8/ zap. 55, od 6. 10. 2006). Ne samo da saborska odluka nije ispoštovana, nego smo na sam dan Rođenja Hristovog ove godine, na TV ekranima mogli pratiti žalosnu novotarsku promociju na istoku Srpskog duhovnog prostora, a na zapadu nevješto psevdovizantijsko hibridno pojanje u polupraznom hramu. Na jugu, u Svetog Save djedovinu, na Vaskrs smo gledali još nevještije sklopljenu simbiozu jednog i drugog sa primjesom nečeg trećeg. Ovakvu sliku poslali smo u svijet, na žalost naše Crkve i vjernika i radost naših protivnika. Poruka ovom Saboru, našem sveštenstvu i vjerujućem narodu bila je da su saborske odluke izgubile obavezujuću snagu, a sam Sabor autoritet i da se njegove odluke malo ili nimalo poštuju.

Novotarenje se na velika vrata uvuklo u neke naše bogoslovske škole, sigurno ne slučajno i ne bez plana. Svejedno, da li svjesno ili nesvjesno, proizveden je antagonizam i podvojenost među bogoslovima i studentima. Ostaje nejasno zašto Sveti arhijerejski sinod (koji je direktno nadležan za školstvo) nije preduzeo potrebne mjere da se stanje u našim duhovnim školama dovede na svoje mjesto i izvrši neophodna selekcija u nastavnom kadru. Prijeti li nam opasnost, da naše škole budu izuzete iz nadležnosti Svetog Sinoda i ovog Tijela, odnosno Crkve. Evidentno je da su kolovođe novotarenja u našim duhovnim školama, upravo oni nastavnici koji malo ili nimalo teolozi i koji su kao neofiti zauzeli visoka mjesta u našoj prosveti. Uzalud ih njihove "mecene" nazivaju "studioznim", oni su ipak fatalni za sadašnjost i budućnost naše Crkve.

Naši sveštenici su zbunjeni i razapeti između sopstvene ssavjesti, svešteničke zakletve i obaveze poslušnosti prema Arhijereju. Neki su već žrtvovani i osuđeni bez suda. Kod drugih je iz straha proizveden podanički mentalitet, vladaju se po opasnoj i neprihvatljivoj devizi: "Ćuti i udeni se". Da smo se kroz našu mukotrpnu istoriju "udevali" u bivale prilike i neprilike, nigdje nas kao naroda ne bi bilo, posebno ne u kalendarskom diptihu svetih.

Na vapaje verujućeg naroda na ove anomalije, malo se ko obazire od njihovih pastira, teško nam je i da pročitamo sve njihove žalbe i molbe, a kamoli da ih čujemo i nešto učinimo, a dužni smo i pred Bogom i pred njima.

Svjesno ili nesvjesno, s planom ili bez njega, proizvedeno je jedno mučno stanje u Crkvi, pa i ovom Saboru. Grijeh novotarenja otuđio nas je i doveo do izbjegavanja zajedničkog sasluživanja, a ako ne saslužujemo po čemu smo braća i saslužitelji.

Većina arhijereja s pravom izbjegava moguću situaciju, da se nehotično nađe u novom obredu ili da in saslužitelj bude u kamilavci sa obodom ili šarenoj skufiji koja neodoljivo podsjeća na nešto umanjenu zapadnjačku tijaru. Ne stoji konstatacija jednog od apologeta ovakvog stanja, da je to "samo dokaz da su unošene neke molitve 'po ukusu' čime se ipak projavljivala još uvek sloboda dece Božije - sveštenih služitelja". Sloboda djece Božije, a posebno sveštenoslužitelja, podrazumijeva punu i svjesnu odgovornost za sve što se čini, a posebno u oblasti Svetog bogosluženja, prvenstveno Svete liturgije. To je zaista neviđena i nebivala samovolja u svetom bogosluženju u nekim eparhijama naše Crkve.

Ovo je, nažalost, danas stanje naše Crkve i ovoga Sabora. Ne smijemo zatvarati oči pred nepobitnim činjenicama, niti se uklanjati od postojećih problema. Moramo ih rješavati i možemo ih riješiti samo ako bude dovoljno crkvene svijesti i dobre volje. Gordost i grijeh su proizveli rušenje bogoslužbenog poretka, želju da se bude originalnim, boljim i pametnijim od drugih. Za to se uvijek nađe "naučno" opravdanje - tako je neka i negdje bilo. Kao da će nam pomoći uporno kopanje po crkveno-liturgijskoj arheologiji, a zanemarivanje onoga što imamo, ovdje i sada, i sa čim se spasavamo u ovom vremenu. Oni koji svoju braću nazivaju "neznavenim", samo zato što ostaju u vjeri, predanju i tradiciji Otaca, sami sebe izobličavaju i sude. Zaboravlja se osnovna pravno-kanonska aksioma, da svako novo pravilo, po istom pitanju, staro stavlja van snage. Ovakvo pravno dejstvo proizvode samo one odluke koje su donesene od pravnih subjekata i ckrkvenih autoriteta: Svetih apostola, Svetih otaca, vaseljenskih i pomjesnih sabora. U danom slučaju, u njašoj Crkvi, radi se o ličnom proizvolu koji sam u sebi nalazi pokriće i opravdanje. Tu nikoga ne može opravdati ni jednotomna napisana ni najavljena nova debela Antologija ličnog proizvola. Očekivali smo da će biti zaštićen naš osveštani vjekovni bogoslužbeni poredak, a ne branjeno ono što je suprotno tome.

Ako se htjelo nešto reformisati, onda je trebalo polaziti od sebe - našeg pristupa Svetoj liturgiji, a za to je bilo dovoljno pažljivo iščitati i usvojiti "Izvjestije učiteljnoje" koje se dotiče svih sfera života i priprema sveštenoslužitelja koji namjerava bogoslužiti. Nažalost, mlađe generacije sveštenoslužitelja, jedva da su čule, a još ređe čitale i u liturgičkoj pripremi primjenjivale ovo sveobuhvatno pravilo koje je na volšeban način nestalo iz novog srpskog služebnika. Da li baš slučajno? Možda, ali prije će biti zato da bi se "popravljal i ispravila" Sveta liturgija, a ne onaj koji je služi - sveštenoslužitelj. Tu bi najbolje pristajale riječi Svetog pisma: "LJekaru izliječi se sam" (Luka 4, 23). Valja napomenuti, da nedopustivo dugo nema u prodaji srpskog Služebnika, sinodskog izdanja. Imamo pravo mislite da se čeka novi, reformnisani, preko koga bi se pokušalo ozakoniti u bogosluženju ono što ne može i ne smije biti legalizovano.

Sa kakvom namjerom i zašto baš sada, krenuše samozvani reformatori u sklanjanje i zanemarivanje onoga što je naše i čime smo se vjekovima spasavali mi i naši oci i očevi naših otaca i najnovija plejada srpskih novomučenika, sveštenomučenika, ispovjednika vjere, prepodobnih i pravednih... i počeše uvoditi tuđinštinu, nama stranu i neprihvatljivu? Sažaljenja vrijedni kopisti i imitatori koji nikome ne mogu biti ideal i niko ih neće oponašati, kao besplodni hibridi koji se sami zatiru već u prvom pokoljenju, ipak su sposobni da proizvedu smutnje i zablude i nanesu duhovnu štetu sa nesagledivim posledicama. "

Sta bi nam rekao Sveti Sava koji je poštovao i Ruse i Grke ali ne ostade ni u Rusiku ni u Vatopedu već nam podiže srpski Hilandar i učini ga centrom duhovnosti, srpske nacionalne svijesti i autohtone kulture. A da bi sve bilo čino i blagoobrazno, lišeno bilo čijeg ličnog proizvela, napisao je crkvene bogoslužbene ustave - tipike i za Hilandar i za Kareju i za Studenicu i obavezao savremenike i potomke da ih dosledno primenjuju. Naša Crkva i danas ima svoj važeći Tipik koji u kontinuitetu odražava duh, vjeru, misao i bogoslužbene propise Svetog Save. Tu nam nije potreban savjet čak ni Meletija Siriga iz Carigrada koji je nekad nekome savjetovao "da je samo u osnovnome i glavnome potrebna jednoobraznost i jedinstvo... a ne u 'činoposledovanjima' (=porecima = ustavima = tipicima)". Za nas je u našim bogosluženjima, a posebno u Svetoj liturgiji, sve glavno i važno.

Treba li govoriti koliko puta nas Sveti kanoni obavezuju, da primljeno od naših starijih neokrnjeno predamo mlađima, i ne samo da nas obavezuju nego i propisuju sankcije (Laodikijski, Trulski, Kartaginski...).

Svi smo se mi prilikom prezviterske, a posebno arhijerejske hirotonije, vrlo glasno, zaklinjali, između ostalog, da ćemo čuvati nepovređene bogoslužbene propise. Iako ostaju nejasni motivi i ciljevi ovako olakog narušavanja i mijenjanja naše osveštane bogoslužbene liturgičke prakse, posledice su već vidljive i jasne sa tendencijom katastrofalnog ishoda. Kakvo nam je jedinstvo na bogoslužbenom planu, takvo nam je stanje Crkve u cjelini. Gospodsa koji su bili akteri novotarenja ili su ga dopustili u svojim eparhijama, biće direktno odgovorni za nastale podjele koje su već evidentne i u budućnosti će se samo produbljivati.

Naša Crkva još uvijek ima bolno iskustvo sa američkim i makedonskim raskolom koji su imali političku pozadinu, a naša sadašnja raspra je daleko teža, ona seže na teren liturgičkog, bogoslovskog i graniči sa dogmatskim. Sjetimo se kako je bilo kobno djelovanje tzv. Obnovljenaca u revolucionarnim godinama u Rusiji. Treba li nam to? Smijemo li to dopustiti ikada, a posebno sada kada je više bnego evidentno političko i nacionalno rastakanje srpskog naroda i njegovih vjekovnih prostora? Naša Crkva je kroz istoriju sabirala i održavala srpski narod, čak i onda kada smo, kao sada, bili rasparčani i nismo imali svoju državu. I danas, samo nas Crkva može očuvati i sabrati u jedno, vratiti izgubljenu samosvijenjt i naš svenarodni organizam učinti imunim na sve negativne uticaje i otrovne strijele koje su odapete na nas.

Zato nikakve podjele u Crkvi ne može i ne smije biti, posebno ne smijemo se razlikovati u bogosluženjima, obredima, pristupanju i poimanju Svetih tajni... Moramo biti jedinstveni i jednoobrazni na svim srpskim duhovnim prostorima, da bismo bili jedni drugima svoji - prepoznatljivi i prihvatljivi.

Ovo je poslednji momenat kada to moramo učiniti, sada na ovom Svetom arhijerejskom saboru. U prestup se ušlo kroz gordost, iz njega se izlazi kroz pokajanje. Pokajati se i prinijeti plodove pokajanja i ljudski je i hrišćanski i neophodno je radi našeg spasenja. Sada je to mnogo lakše i bezbolnije učiniti nego dogodine. Sada je pravi čas i vrijeme blagoprijatno. Ko to ne mogne uraditi i pokoriti se odlukama Sabora, mora biti označen i prozvan, mora snositi posledice koje će neminovno nastupiti. (...)

Ako odmah ne dovedemo stvari na svoje mjesto, ne smijemo biti u zabludi da će ovo proći olako i bez posledica. Sjetimo se kako se u naše vrijeme bolno završila reforma kalendara, kod zrelijih i duhovno jačih naroda i organizovanijih Crkava. NJihovi starokalendarci vršljaju i po našim crkvama i manastirima i zbunjuju sveštenstvo, monaštvo i vjerujući narod. Daj Bože, da oni koji su proizveli starokalendarce, riješe njihov problem u narednom milenijumu, kao što ni Rusi neće riješiti pitanje svojih staroobrjadaca, koje su izazvale, iako opravdane i potrebne, ali neodmjerene, crkvene reforme patrijarha Nikona, koje su ga koštale i položaja i života. Valjda i nama, posle navedenih primjera, istorija može biti učiteljica života.

U situaciji u kojoj se nalaze naša Crkva i narod, moramo se kloniti svega što nas može dovesti u još teži položaj. Zato sveti apostol Pavle kaže: "...Ako jelo sablažnjava brata mojega neću jesti mesa do vijeka, da ne sablaznim brata svojega" (1. Kor. 8, 13). Neću, dakle, činiti ni ono što je dozvoljeno ako će to proizvesti negativne posledice. (...)

Ovo što sada imamo, rezultat je neblagovremenog činjenja, abili smo dužni stvari nazvati pravim imenom i dotične pojedince osloboditi iluzije da Crkva može djelovati kao društvo slobodnih strelaca. Našim odlaganjem problem je samo rastao i još više se umnožio, na putu je da metastazira. Riješimo ga odmah da ne bude kasno, ako već nije.