"Mnogo me žalosti to što su zapostavljena pravila Otaca i što je izbačen svaki red iz crkava. Bojim se da, malo po malo, ako nebriga bude napredovala ovim putem, ne dođu crkvene stvari do potpunog kraha". (Sv. Vasilije Veliki, Kanon 90)

Sa uporištem u dogmatskom uvjerenju da je zakon zajednice važan dio Crkve, nijedan se episkop ne usamljuje, ne postaje isključivi vidljivi zamjenik jedine Glave, Hrista. "Zato je Hristos ostavio vidljivo upravljanje Crkvom saboru Apostola, a iza njih saboru episkopa, kao naslednicima sabora Apostola" (dr Dimitrije Staniloe, Dogmatika 2, str. 165). Dogmatika arhimandrita o. Justina Popovića obiluje sličnim primjerima, pa riječima apostola Pavla upozorava: "Čuvajte se da vas ko ne zarobi filosofijom i praznom prevarom, po kazivanju ljudskom, po nauci sveta, a ne po Hristu" (Domatika 3, str. 65).

Nije mi namjera da držim lekcije Ocima, nego da, kao sveštenoslužitelj, iskažem ono što znam i osjećam. Kako bi se pravilno shvatila i vrednovala moja zapažanja, napominjem da sam u manastirima od davne 1962, a sveštenoslužitelj od 1971. godine. Mnogi zagovornici novog poretka se nisu bili ni rodili kada sam ja počeo da služim, tamo gdje se čuvala tradicija, ljepota srpskog bogosluženja. Tradicionalnom poretku sam se učio u Karlovačkoj bogosloviji i u manastirima: Studenici, Preobraženju, Savini, Ostrogu, Tavni - pored iskusnog Vladike Longina, ali i kroz studije, proučavajući tipik, i ostale bogoslužbene spise...

Oni koji nastoje da "popravljanje" bogoslužbenog poretka potkrepe "naučnim razlozima", optužujući druge za neznanje, nisu u pravu. Razložnost svog nastojanja neki vide u "vremenima smutnim (tursko ropstvo i komunistički period), u kojima se mislilo o preživljavanju, a sad je čas da se vratimo Starom poretku". Da ovo ne može biti nikakav razlog, govore nam primjeri u istoriji. Dok je Crkva bila gonjena, čuvala je svoje predanje, dogmate i poredak. Onoga momenta kada je Crkva (Milanskim ediktom, 313) dobila slobodu, nastale su jeresi i neredi u Crkvi, te su sazivani vaseljenski i pomjesni sabori, i ustanovljena su pravila Svetih otaca, kojih se moramo strogo pridržavati. "Smatramo za pravedno da se moraju sačuvati do sada, od Svetih otaca, na saborima izložena pravila (kanoni)" (4. vaselj. Sabor, Kanon 1). A sveti apostol Pavle kaže: "Gdje prestaje ljubav, počinje zakon".

Ovaj novi pokret "vraćanju" na staro, ja bih prije nazvao starom, nikad završenom borbom između sholastika i mistika, u kojoj istravjavaju i sva naša nacionalna trvenja. Tome, svakako treba dodati gordost (mati svih grijehova); želju da se postavimo iznad onih svetih koji su služili po tom starodrevnom, slobodno recimo autentičnom srpskom poretku, i koji su doveli sebe, kroz sveta bogosluženja, do cilja - oproštaja grijehova i Carstva nebeskog. Imam na umu i najnovije svetitelje: Svetog Nikolaja (Žičkog i Ohridskog) Srpskog, Petra Sarajevskog, Platona Banjalučkog, Savu Gornjekarlovačkog, Avu Justina Popovića i Svtog ispovednika Varnavu Hvostanskog. Ako njima nije smetao taj i takav liturgijski poredak, koji je sve doskora bio zvaničan, i opšteobavezan, tipikom propisan, zašto da ga mi danas "ispravljamo"?

Zagovornici promjena će reći kako upravo žele povratak starom poretku. To je neznatno tačno. Evo zašto: Crkva je živo biće, i mi znamo da je na početku bilo lomljenje hljeba, bez čina i poretka kakav primjenjujemo danas (D. ap. 2, 42-46). Hoćemo li se sada vratiti i na taj, najstariji poredak? Uostalom, šve do osmog vijeka mi nemamo liturgijske rukopise" - tvrdi prof. dr Jovan Fundulis (Liturgičke nedoumice, str. 4) (...)

Mnogima se, izgleda, žnanje pimilo tako što su pročitali pojedina mišljenja, uglavnom stranih liturgičara, naročito pod uticajem "Zoi" pokreta u Grčkoj, a zapravo nisu zaživjeli u bogosluženju. Ima sveštenika, nažalost i vladika, koji ne znaju da služe bdenije, večernje, jutrenje; malo ko od njih, počev od studenata teologije pa do zagovornika "vraćanja starodrevnoj praksi" prisustvuje bogosluženjima. Oni, mahom, nisu završili bogosloviju, nisu jeli, kako se kaže, "bogoslovski pasulj", pa se nisu uhodali u bogoslužbenom ciklusu. Potpuno su neskloni da priznaju sopstveno neznanje, a skloni da za neznanje druge optužuju. Bojim se da je to glavni razlog tolike šarolikosti u bogosluženju. Bacajući u prezir naše učitelje i duhovnike, profesore i velike igumane - protojereja dr lazara Mirkovića, igumana studeničkog Julijana, tronoškog Antonija, ili žičkog Dositeja, te starca Damaskina, našeg Svjatjejšeg patrijarha Pavla, blaženopočivšeg episkopa Savu, velikog poznavaoca tipika i bogoslužbenog poretka, i sve prethodne patrijarhe, potom Svetogorce redom - stvaraju razornu mogućnost da jednoga dana i nas i njih neko prezre i odbaci. Dokle sve to vodi? Do beskonačnog rušenja autoriteta? (...)

Iako se "novi teolozi" (uslovno rečeno, jer mnogi od njih imaju oskudno praktično znanje, ili su to znanje stekli izvan srpske tradicije) pozivaju na vraćanje staroj tradiciji, nemaju za to nikakvo opravdanje. Zar Jerusalimska Patrijaršija, Sveta Gora, Ruska Patrijaršija, i gotovo svi naši manastiri srpski, ne čuvaju tu tradiciju? Zar se danas ne priznaje i nipodaštava to predanje, na čijim izvorima smo se svi mi učili? U bogosluženje su uveli novine samo oni kojima je i kalendar nevažan, a ti su, manje-više, i zagovornici bezuslovnog ekumenizma. Koliko god prigovarali nama da smo od Petra Mogile (1646) poprimili neke nepravoslavne stvari, očigledno je da se ovi novi "reformatori" sve više primiču zapadnoj, rimokatoličkoj tradiciji. Previđa se da smo mi, Srbi, i prije Petra Mogile imali štampana izdanja trebnika (Đorđa Crnojevića, 1495. i 1523, i Božidara Vukovića, u Mlecima, 1519, i u Goraždu, 1540). Oni su koristili grčke izvore i stare slovenske trebnike i priručnike, i očuvali bogoslužbeni poredak onakav kakav smo mi naslijedili. Pa kome se danas želi dati prednost, bez provjere? Nekima koji nam hipotetički predstavljaju bogoslužbeni poredak (vidi: Liturgičke nedoumice, str, 28 i 35), ili onima koji su to kroz svetotajinski život proživjeli?

Uostalom, te novine stvaraju nered, a među služiteljima - ljudske gorčine i nesporazume. Naš narod neće popustiti pred najezdom savremenih reformatora. Iako je naš napaćeni srpski narod bio porobljen mnogo puta, pogažen, sramoćen, ubijan, rastjerivan, duhovno i moralno satiran, ekonomski i politički uništavan, on se nikada nije odrekao svoje vjere i svog srpskog identiteta. On je ostao vjeran svojim običajima i pravoslavnoj tradiciji. Vijekovima je naš narod odolijevao i pritiscima grčkih vladika, fanariota. Takav narod neće lako prihvatiti primjese stranih bogosluženja ni danas. Znao je i Sveti Sava koliko je značajno biti samosvoj: napisao (Zakonopravilo) Krmčiju, dao tipike: Studenički, Karejski i Hilandarski - da bi se po njima svi jednoobrazno upravljali. Koristio je Jerusalimski tipik iz manastira Svetog Save Osveštanog koje je kao uzor sv. Arhiepiskop srpski Nikodim uveo kao liturgijsko pravilo u SPC; isto tako i Sinajski uzor. Vjerujem da je Sveti Sava znao i sve druge tipike, a nadasve praksu! (...)

Novi pokušaj raznoobrazija nije ništa drugo do nova šizma, koja za sve nas pravoslavne Srbe, naročito, može biti pogubnija nego ona rimska za cijelo hrišćanstvo. Primjer nam je raskol u Americi, od čega i danas nosimo posljedice. Uostalom, već smo napravili razdor, i već je Srbiju preplavio takozvani "pokret starokalendaraca", koji stvaraju podjele isvađe po našim manastirima. Starokalndarcima mi dajemo materijal za djelovanje. Ponavljaju se, dakle, razlozi samovolje, samoljublja i prelesti, isti oni koji doveli do anateme 1054. godine. To je bila samo kulminacija nečeg što je počelo mnogo ranije, stavom o papskoj prevlasti - nepogrešivosti. A kod nas kao da se sada zagovara da je svaki episkop Hristos, odnosno da je svaki episkop papa, "bez koga nema spasenja"!

Usredsredimo se samo na sopstveno ponašanje. Pogledajmo nastupe nas, braće jednog Sabora: koliko je tu međusobnog nipodaštavanja i omalovažavanja, ignorancije! Sutra treba da budemo "jedno srce i jedna duša", što od nas Hristos zahtijeva (D. ap. 4, 32). Združeni u "jedno tijelo" (1. Kor. 12, 13). Jesmo li zaista u stanju da to budemo? Ovakvo naše držanje doprinosi rasulu i raskolu u Crkvi. (...)

Sve u svemu, pitanje "modernizacije" Liturgije nije novo, a nije novo ni to da se uvođenje promjena u utvrđeni poredak obrazlaže "povratkom na staro". Ali uprkos svim tim pokušajima, ili možda baš zahvaljujući njima, jasno se ocrtava linija organskog razvoja Liturgije, potvrđena crkvenom tradicijom. Car Justinijan je svojom 167. novelom pokušao da šve vrati na staro" samo zato što su neki tadašnji sveštenici preskakali čitanje molitava, ali nije uspio, jer to nije bio odgovor svešteničkom nebreženiju. Sva klasična djela svetih tumača Liturgije, poput Sv. Nikole Kavasile i Sv. Simeona Solunskog, nedvosmisleno potvrđuju praksu tajnog čitanja određenih molitava. Tako Kavasila, pišući o anrifonim molitvama na Liturgiji, kaže da "dok đakon upućuje proabe i dok se svešteni narod moli, sveštenik u oltaru tiho i za sebe izgovara molitvu za prisutni narod i za sveti hram". Sv. Simeon Solunski, pišući u Knjizi o hramu o Liturgiji, takođe ističe da u doba pojanja antifona sveštenici stoje u oltaru, tajno prinose molitvu. Koji od Svetih otaca govori drukčije? I kuda se dalje može ići od Svetih otaca?

Ovu liniju odbrane Svetog Predanja i Svete Liturgije kao dijela Svetog Predanja, pratimo i da našeg vremena, do perioda nove, treće struje u "modernizaciji" Liturgije, koja potiče od grčkog bratstva "Zoi", koje je prerađivalo bogosluženje po protestantskom obrascu - da bi narod bolje vidio i razumio. Nijedan od novih velikih svetaca Pravoslavne crkve, počev od Sv. Jovana Kronštatskog, autora niza liturgijskih komentara, preko Svetog Vladike Nikolaja i Ave Justina, do Svetog Jovana Šangajskog, ne samo da nije učestovavao u reformi Liturgije, nego se strogo držao Svetog Predanja. O tom poretku svjedoči i blaženopočivši Mitropolit Josif, u svojim Memoarima.

Ako narušimo princip poštovanja Svetog Predanja, narušili smo sami temelj Pravoslavne crkve. Tako je to i sa crkvenom tradicijom na opštem, svepravoslavnom planu; tako je i sa crkvenom tradicijom na nacionalnom planu. Da je naša, srpska, svetosavska tradicija, organski dio svepravoslavne, da su zajedno dio Svetog Predanja naše Pravoslavne crkve, te da je jednobrazije prepoznatljiv kvalitet, odsjaj same suštine Crkve, pokušali smo pojkazati i time što smo se služili literaturom različitih pomjesnih Crkava: ne samo srpskim tekstovima, nego i grčkim, ruskim, rusmunskim... Pravoslavna duhovnost Srpske crkve počiva na svetosavskom temelju. Taj temelj određuje gdje ćemo u našoh duhovnoj građevini postaviti noseće zidove i stubove a gdje samo pregrade ili ukrase. Liturgija je sami centar okupljanja vjernika. Tu za improvizovane pregrade nema mjesta. Tu se svaka nova cigla, svaka pregrada oltarska i druga, polaže sa mnogo pažnje, i njeno mjesto mora imati puno opravdanje i puni smisao, a svaka izvađena cigla ruši građevinu Crkve.

Čini mi se da se suština promjena koje se sada, nažalost, zagovaraju od strane nekih arhijereja, nekih od nas, koji bismo svi - i pojedinačno i kao Sabor - morali da BRANIMO i ČUVAMO Sveto Predanje i svetosavsku tradiciju, može pojednostavljeno, svesti na sledeće: umjesto UČEŠĆA vjernika u Svetoj Liturgiji, akcenat se stavlja na POSMATRANJE čina Liturgije, kako bi je on tobože bolje razumio - i naučio. To najbolje ilustruje namjera da se određene molitve, koje, prema dosadašnjem poretku, sveštenik čita tiho, za sebe (jer se odnose isključivo na njega, njegov odnos sa Gospodom kojem služi, njegovu dostojnost da Mu služi), sada čitaju naglas, da bi ih svi čuli. Tako se pažnja vjernika sa svoje molitve i svg UČEŠĆA u zajedničkoj molitvi, preusmjerava na PRAĆENJE, odnosno POSMATRANJE druge osobe koja se moli. VJERNIK TAKO OD UČESNIKA POSTAJE POSMATRAČ, a sama Liturgija se od Tajne nad Tajnama pretvara u pozorište. Između sveštenika i vjernika se stvara nepremostiv jaz: to više nije zajedničko učestvovanje u istom činu. Samim tim, i Liturgija gubi svoje osnovne atribute, svoju samu suštinu i svoju prirodu. A Crkva sa takvom Liturgijom - gdje jedan izvodi nešto na sceni a drugi to posmatraju - nije više Crkva.

Ne treba naglašavati kako ovaj koncept nalikuje onome što se, kao proces, tokom vijekova, dešavalo u otpalom, zapdanom krilu Crkve, najprije kod rimokatolika, a onda, još izrazitije, kod protestanata.

Ovdje bi, međutim, na kraju, trebalo podvući da metodologija argumenatacije onih koji zagovaraju promjene, njihova tvrdnja da je posrijedi povratak na stare, autentične oblike liturgijskog okupljanja, zapravo predstavlja napad na Sveto Predanje, ili da, u najmanju ruku, odražava nerazumijevanje Svetog Predanja. Evo i zašto. Poziv da se vrati "na staro", zapravo je krajnje proizvoljan, jer to štaro", kao forma, kao način liturgijskog okupljanja, nije precizno definisano, pošto sve do osmog vijeka i nemamo sačuvanih liturgijskih tekstova. Isto tako, tomštarom" nije, u kontinuitetu od prvog do osmog vijeka, tačno određen trenutak na vremenskoj skali. A o tome da bi baš ta i ta forma (sve i kad bi bila precizno definisana), u baš tom i tom vremenu (sve kad bi i ono bilo tačno naznačeno), bila onaj, pravi, autentični oblik, pogotovo ne može biti govora. Jer upravo je današnji oblik Liturgije Crkvom utvrđenm kroz NJenu tradiciju, dakle, kroz Sveto Predanje kao prioces predat nama. Unutar tog procesa bilo bi pogrešno i neprikladno izdvajati jedan jedini trenutak, jer bi sam taj čin označio nasilni prekid tradicije, kraj Predanja. Ono što se od strane zagovornika promjena naziva vraćanjem na staro, zapravo je naknadna rekonstrukcija onoga što je tobože bilo, naknadna pamet kojom se, u suštini, mijenja (ili tačnije: ukida) samo jedno: Sveto Predanje. I po tome se vidi da ove promjene zagovaraju oni koji Liturgijom nisu živjeli.

Zato bih, na samom kraju, još jednom podsjetio da ovo pitanje koje obrađujemo nije "tehničko" ili štručno" pitanje koje se tiče samo štručnjaka" ili "poznavalaca" nekakve štručne" materije. U pitanju je sama suština Crkve, njen život, naš život u vjeri, u Hristu. U svojoj ličnoj praksi, tokom 36 godina sveštenosluženja, od kojih 23 godine služim kao arhijerej Srpske crkve u rasijanju, poštujući i primjenjujući naš stari, utvrđeni liturgijski poredak, nikada nisam imao ni najmanjeg problema ili nesporazuma u čestim sasluživanjima sa arhijerjima drugih pravoslavnih crkava. Međutim, danas, ovdje, sa nekima od vas ne umijem da služim Liturgiju, i zato ovo pitanje povezujem sa pitanjem opstanka i ostanka našeg u vjeri praotaca, u vjeri pravoslavnoj. Raznoobrazije je simptom da Crkva prestaje biti Crkvom. Ako to ne uvidimo i ne priznamo, lažemo sami sebe, lažemo Hrista Gospoda.

Ista je stvar i sa onim što Svetu Liturgiju prati, što je njen sastavni dio. Isto je, dakle, sa svetim tajnama Ispoveijsti i Pričešća, ipripremi za njih, njihovoj organskoj vezi sa Liturgijom. Kad se uzme u obzir da u rimokatolicizmu danas postova skoro i nema, jasna nam je slika koju nam libertvilski liturgičar, sveštenik dr Nedeljko Grgurević, daje u svojoj knjizi Evharistija kao žrtva: Liturgijsko bogoslovlje (Srbinje - Libertivil, 2004): "Danas živimo u duhovno jako kontraverznom svetu, u svetu koji je 'prezauzet' zemaljskim životnim potrebama i problemima, svetovnim navikama i aktivnostima u polarizovanom društvu. Većina savremenih ljudi je vrlo često preokupirana brigama oko škole, zaposlenja, karijere, materijalne sigurnosti, napredovanja u poslu, položaja u društvu..., političkog prestiža i uticaja, sprotom, tako da vrlo malo vremena ostaje za brigu o duši. U velikoj prezauzetosti se za Hrista u svoju Crkvu ima malo vremena".

Ovo stanje prezauzetosti polako obuzima i nas. I upravo zato treba očuvanju, brizi za Svetu Liturgiju, u okviru brige nad Svetim Predanjem, čiji smo čuvari ponajprije mi koji sjedimo ovdje, pristupiti sa dužnom pažnjom. Jer, i pri pristupanju svetom Pričešću, treba da smo svjestni da to činimo sa molitvenom sviješću o svojoj grešnosti.

Stoga, ponavljajući riječi sa početka, koje slijede iz uvjerenja da je zakon zajednice važan dio Crkve, da se nijedan episkop ne usamljuje, ne postaje isključivi vidljivi zamjenik jedine Glave, Hrista, i da je zato Hristos ostavio vidljivo upravljanje Crkvom saboru Apostola, a i za njih saboru episkopa - dakle, nama, danas i ovdje - ja vas pozivam da u svom sudu budemo razumni i odgovorni. Ako sopstvenu tradiciju odgurnemo, odrekli smo se i svoje pameti, za pravilo ludost izabrali. Prizovimo se da smo tu da bismo zastupali i branili jednostavnu i neopozivu činjenicu: Sveti Sava i hiljadugodišnje srpsko iskustvo, koje je izrodilo tolike svetitelje, najbolji su garnat da Crkva poštuje i drži ispravnu tradiciju i u savremenoj praksi Crkve.
Cveti 2007, Manastri Milton, Kanada