Piše: Dr Siniša Tatalović

Prvo doseljavanje pravoslavnih Srba u Gomirje dogodilo se krajem 16. vijeka.

Srbi su došli, kako kaže predanje, iz Dalmacije, "sa vode Krke". Doseljeni Srbi su sa austrijskim generalom Lenkovićem do 1596. godine branili utvrđeni grad Klis, koji su Turci te godine, pomoću Mlečana, ponovo oteli od Habzburgovaca. Znajući za zasluge i žrtve branilaca Klisa, a posebno Srba, general Lenković se u svom pismu Caru Rudolfu od jula 1596. godine (Lopašić, 2, 288.) zauzeo da pomogne braniocima Klisa i da im odobri naseljavanje negdje u Krajini. Cijeneći zasluge Srba koji su za interese carstva branili Klis i sve izgubili, Car je 28. jula 1596. naredio nadvojvodi Ferdinandu da se ovi "pošteni ljudi", nasele ili u Senju ili po drugim mjestima u Krajini (Lopašić, 2, 289). Austrijske vojne vlasti nisu ih mogle naseliti u Senj ili njegovu okolinu, već su ih nakon dužeg traganja i konzultiranja sa grofovima Zrinjskima i Frankopanima naselili u Gomirje i okolha naselja. Mnogo brojnije doseljavanje Srba u Gomirje dogodilo se 1602. godine, kada su krajiški zapovjednici izmamili mnogo srpskog naroda iz Udbine i Korenice, koje su tad bile pod Turcima.

Zajedno s formiranjem srpskih naselja u Gomirju rađao se i manastir Gomirje. I ovdje se ponovilo ono što se često dešavalo prilikom brojnijih narodnih migracija u kojima je redovno bio poneki sveštenik ili kaluđer. S gomirskim doseljenicima došao je jedan kaluđer, kome su Srbi u Gomirju sagradili malu kapelicu u kojoj je on vršio bogoslužje. Ali, kako je taj kaluđer bio star, ubrzo je umro. Zato su Gomirci u to vreme rado primili sedam kaluđera, koje su sami ovamo doveli iz dalmatinskog manastira Krke. U jednom opisu manastira Gomirja iz 1772, vidi da su ovi kaluđeri podigli u Gomirju mali drveni manastir sa crkvom Sv. Jovana Krstitelja.

U toku 17. i 18. vijeka bile su sve manastirske zgrade drvene građevine. Početkom 18. vijeka otpočinju pripreme za izgradnju zidane crkve i konaka manastira Gomirje. Godine 1719. sazidana je nova manastirska crkva. Nakon izumiranja kaluđera doseljenih iz manastira Krke, manastirsko bratstvo su sačinjavali kaluđeri rodom iz Gomirja i njegove okoline, zatim iz Žumberka, iz Like i Krbave, a naročito iz onih parohija koje je manastir opsluživao. Manastir je kroz cijeli 18. vijek imao priličan broj kaluđera. Pošto je bila stvorena materijalna osnova za život bratstva i posluge, kaluđeri su morali da se posvete kulturno-prosvetnom radu.

Manastir Gomirje, u prva dva vijeka svoga postojanja, imao je, takoreći, lokalni karakter. Njegovi kaluđeri su bili rodom iz njegove okoline, a njegov uticaj i veze kao da nisu prelazili granice Karlovačkog vladičanstva. Na početku 19. vijeka ta se situacija mijenja. U vrijeme kad je talas krize monaškog života zahvatio i Gomirje, pojavio se u njemu i prvi visokoškolovani kaluđer. Bio je to Josif Rajačić, mlad, ambiciozan i samouvjeren čovjek, koji će stvarati karijeru sve dok ne postane mitropolit karlovački i patrijarh srpski. Gotovo istovremeno kada i Rajačić, u Gomirju se pojavljuje i drugi učeni kaluđer, Sava Mrkalj, kasnije poznati srpski jezikoslovac. Zbog njih dvojice, ovo neće biti samo priča o manastiru Gomirje s početka 19. vijeka, nego i priča o ovoj dvojici, nadasve zanimljivih i za srpski narod značajnih ljudi.

Vrlo burno razdoblje svog postojanja manastir Gomirje je proživio početkom 19. vijeka, posebno u vrijeme vladavine francuskog cara Napoleona I, od 2. 10. 1809. do 14. 8. 1813. godine. O tom vremenu sačuvani su u manastirskoj arhivi brojni zapisi i dokumenta koji govore o tome burnom i za manastir važnom razdoblju (Hrvatski državni arhiv, manastir Gomirje, kutija II). Gomirci su zajedno sa svojim sveštenstvom, kao i uvijek do tada, učestvovali u ratu kojeg je Austrijska Carevina vodila, ovaj put s Francuskom Carevinom. Međutim, u ovom ratu Francuzi su pobijedili austrijsku vojsku, a francuski maršal Marmon (Marmont) je osvojio Dalmaciju, Liku i Primorje, a time i Gomirski kraj. S Francuzima se rat završio ugovorom o miru, o čemu je tadašnji vladika gornjokarlovači Mojsije Mijoković obaviješten 31. 10. 1809. godine pismom Ugarskog Namjesništva, a u kojem mu se daje do znanja da je cijelo njegovo vladičanstvo izručeno francuskom caru. Napolon I je od osvojenih područja Hrvatske i Kranjske osnovao novu kraljevinu pod imenom "Ilirija", a za potkralja i glavnog generala je postavio maršala Avgusta Marmona koji je odmah ustrojio civilnu i vojnu vlast.

I crkvena je vlast, pa tako i manastir Gomirje, morala priznati vladavinu Francuza i u molitvama od tada moliti se: "umjesto imperatora Franciška I o svepresvjetljejšem i deržavnom imperaratorje našem Napoleonje I" Težak je to bio položaj za gomirske monahe, što se može vidjeti i iz manastirske arhive. Za vrijeme rata s Francuzima, po uputama vladike Mijokovića, govorili su narodu protiv Napoleona i Francuza, a sada ih je trebalo slaviti i hvaliti kao najbolje na svijetu. Tako, na primjer u svojoj poslanici od 15. aprila 1809. godine, sačuvanoj u manastirskoj arhivi, vladika Mijoković veli za Napoleona: "Predstavite sebi neopisive bijede i ugnjetavanja, koja đavolskim obješenstvom naduti francuski vladalac, na propast ljudskoga roda i na opustošavanja zemalja, nad pokorenijem narodima čini...", dok u poslanici od 25. maja 1810. godine, u povodu Marmontovog obilaska vladičanstva i Gomirskog kraja, piše: "A tako ako ovo satvorimo, tvrdo uvjereni biti možemo, da ćemo ne samo ono dobro, Našega velikoga Napoleona, o nama mišljenje, koje je on svojim sopstvenim iskustvom i iz istorije nas poznajući, svagda imao - potvrditi i osvjedočiti: nego i bogate i prvisoke njegove milosti, zastupstvom našega g. general-Guvernera, gospodina general-komandanta spodobiti se, i opšte ljubav cijele Francije i mjesto među ostalima slavnima narodima zaslužiti". Zbog takve prevrtljivosti, francuske vlasti su o njemu, ali i o većini sveštenstva, imali loše mišljenje i nisu im vjerovali, zbog čega su ih prvih godina vladavine držali pod prismotrom.

Gomirski monasi, koji su posluživali četiri parohije sa tada 4.541 duša, bili su, uglavnom, loše obrazovani, a kako su se i načinom života malo razlikovali od svojih suseljana, odnos sredine prema njima uvelike je ovisio o stvarima necrkvene naravi. Za vrijeme uprave arhimandrita Joanikije Milojevića u manastiru je oslabila i disciplina, a monaški život je izgubio svoje osnovne karakteristike. Na takvo stanje je utjecala i manastirska gostionica, čije postojanje je i teško spojivo s monaškim životom. Iako je gostionica donosila manastiru oko 10% prihoda, ona je, prema jednoj žalbi Timotija Žakule, bila izvor svega zala i maltretiranja starijih monaha koji su se morali sklanjati u susjedne parohije. U tome je posebnu ulogu imao gostioničar Petar Polovina koji se nije bojao ni arhimandrita Milojevića, a čak je trgovao i s manastirskom imovinom.

Uspostavom francuske vlasti u Gomirskom kraju, situacija se mijenja u pravcu poboljšanja položaja sveštenstva i općeg stanja u narodu. U Gomirje dolaze školovani ljudi ne samo iz Gomirskog kraja već i iz Korduna, Banije, Slavonije i Vojvodine, uvodeći manastir Gomirje u vrhunska zbivanja crkvenog, kulturnog i političkog života srpskog naroda. U vrijeme kad je val krize monaškog života zahvatio i Gomirje, dolazak francuske vlasti je, ne sasvim slučajno, doveo u njega i prve visokoškolovane kaluđere. Jedan od njih bio je Josif Rajačić, mlad, ambiciozan i samouvjeren monah.

Rajačić je rođen u svešteničkoj porodici u Lučanima kod Brloga 1785. godine. Nakon osnovne škole, učio je gimnaziju u Zagrebu i Sremskim Karlovcima, filozofiju u Segedinu, a zatim je proveo neko vrijeme na univerzitetu u Beču, gde je 1809. prekinuo studije zbog rata sa Francuzima. Tada se vratio kući i već 5. aprila 1810. zamonašio se u manastiru Gomirju. Do kraja 1811. prošao je sve niže činove i 20. decembra 1811. godine je bio proizveden za gomirskog arhimandrita. Upravu je primio 1812. godine nakon smrti arhimandrita Joanakija Milojevića, što se vidi i iz popisa bratstva manastira Gomirje za 1812. godinu, gdje je Rajačić naveden kao arhimandrit na prvom mjestu. Iz popisa se može uočiti da je najviše monaha bilo s prezimenom Mamula. Tako se navode monasi: Rafailo Mamula, Gerasim Mamula i Genadij Mamula. Od prezimena se još pojavljuju: Orlić, Jančić, Oklobđija, Grbić, Latas, Milošević i Mrkalj.

Gotovo istovremeno kad i Rajačić, u Gomirju se pojavljuje i drugi učeni kaluđer, Sava Mrkalj, u monaštvu Julijan. To se vidi i iz popisa bratstva manastira Gomirje za 1812. godinu, gdje je Mrkalj naveden pod rednim brojem 12, kao jerođakon rođen u Sjeničaku. Kao mladić završio je bogosloviju, koja je 1801. bila otvorena u Plaškom, i odmah bio postavljen za učitelja u Gospiću. Željan znanja, odlazi na studije u Zagreb i Peštu. Odlično je naučio latinski, francuski i njemački, donekle grčki i jevrejski, a isto tako je dobro poznavao filozofiju i matematiku. I on je zbog Napoleonovih ratova prekinuo studije, vratio se u rodni kraj, a 1811. godine se zamonašio u Gomirju.

U razdoblju francuske vladavine manastir Gomirje je, u avgustu 1812. godine, stradao od požara koji je izazvao mnogo štete, što se vidi i iz pisma karlovačkog trgovca Nikole Musulina. On u pismu od 9. avgusta izražava arhimandritu Rajačiću svoje saučešće zbog požara i obavještava ga o tome koliko je žita do tada poslao stradalom manastiru. "Sada šaljem po stricu Radi Musulinu dva kvarta pšenice, a gospođa strina šalje dva čaršava, jedan peškir i jastuk i u buduće ćemo pomoći koliko budemo mogli". Manastir je je bio obnovljen tek iduće godine, angažiranjem 12.929 franaka vlastite gotovine koja se nalazili kod nasljednika pokojnog trgovca Jovana Kurtovića u Trstu, te uz pomoć francuskih vlasti koje su nastojale privoliti pravoslavno sveštenstvo na još veću suradnju. Iz toga razdoblja u manastirskoj su arhivi brojna pisma vladike Mijokovića arhimandritu Rajačiću u kojima se daju instrukcije vezane za spominjanje cara i Carevine u bogosluženjima i to različitim povodima, uključujući i one vezane za Napoleonov lični život.

Iako su u manastir Gomirje došle učene glave, a jedna od njih je i preuzela vođenje, odnosi u bratstvu se nisu popravljali. Najprije se Rajačić, da bi popravio stanje i otklonio pritužbe kaluđera na nepravilnosti, pozabavio jeromonahom Partenijom Oklobđijom (na popisu bratstva iz 1812. godine pod brojem 4) koji je radio različite prestupe. Tako je, na primjer, u Srpskim Moravicama vjenčao četrnaestogodišnjeg dječaka, a pokušao je bježati u Tursku. Nakon neuspjelog bijega, na Rajačićev prijedlog, Konzistorija je Oklobđiju sasvim otpustla iz Eparhije, a on odlazi u Križevce i pounijaćuje se. Nakon Oklobđijina odlaska iz Manastira probleme nastavlja praviti jerođakon Sava Mrkalj. Odmah nakon njegovog dolaska u manastir Gomirje, vidjelo se da Mrkalj nije bio za monaha, naročito ne u tadašnjem gomirskom bratstvu. On i njegova monaška sabraća, među kojom se našao, bili su dva svijeta. On je bio učen, zaokupljen svojim lingvističkim studijama i već poznat u naučnom svijetu nakon štampanja svoga "Sala debelog jera" u Budimu 1810. godine, dok su njegova sabraća bila većim dijelom neobrazovana, s drugim sklonostima i kriterijima vrijednosti. Kad se tome doda da je Mrkalj bio labilnih nerava i pomalo osobenjak, lako se može shvatiti da je on bio česta meta zadirkivanja manastirske subraće. Jedan od njih, Gerasim Mamula, piše Rajačiću još 1811. godine kako kaluđeri kažu Mrkalju: "Jesi učen, al pametan nisi, jer da si pametan, ne bi došao među nas". Za sve što u manastiru ne valja kaluđeri su optuživali jadnog Mrkalja. U tom sukobu Mrkalja protiv svih, Rajačić je bio na strani većine, nastojeći se riješiti Mrkalja. Tužio ga je i episkopu Mijokoviću u pismu s datumom 3. novembra 1812. godine gdje kaže: "Je li koji nastojatelj ikad nesrećan bio što sam voistinu ja. Ne samo što ništa pri mojemu vstupljeniju vo ovu žalosnu obitelj, ni komad hljeba, nisam našao, no neslogu, palež, da i samo razbojničestvo meždu mojom bratijom trpjeti moram. U mojemu otsustviju nađe se novi Partenija, koji pri trpezi, pri hljebu i soli, koju zaslužio nije, braću mi i sluge tuče i progoni. Mrkalj prokleti nikako mira ne da. Izbio đakona Genadiju i moga dečka, pak ih još tužiti došao. Pri iskazivanju njegove tužbe kažem mu ja da mi u vlasti nije njemu, koji je ruku svoju na brata digao, satisfakciju dati, no da je vešč ovu vašoj vlasti predati moram. On mi pet ni šest, već pri izlasku iz moje sobe zgrabi jeromonaha Latasa za kose, pak iščupa mu ovde priloženi bič kosa. Jedva čto sam mislio počinuti i u miru, ljubavi i slozi poživiti, to se nađe novi angel satanin da mi pakosti daje. Ja u ovakvim obstojateljstvam nisam mogao ništa drugo činiti, nego razbojnika i narušitelja mira i tišine, a osobito onoga, koji na sveštenike ruke dizati mora, posredstvom mirske vlasti zakonom i pravilam predati. Izvolite, dakle, visokopreosveštenstvo, dalše s njim opredjeliti, ibo ako bi ga ovde više zadržao i gorše bi posljednjaja pervih bila, da bi ja obvniem ne bil".

Episkop Mijoković je, za razliku od Rajačića, na slučaj Mrkalja gledao s više objektivnosti, a vjerovatno je imao u vidu i pritajenu Rajačićevu averziju prema učenom Mrkalju, te je Mrkalja samo opomenuo, ali ga nije kažnjavao. Ipak, Mrkalj je od svih imao najslabije nerve. Jedan zapis oslikava završetak kratkotrajnog Mrkaljevog monaštva: "Sava Mrkalj, v monašestvje narečenij Julijan, jerodijakon, vozbranjaja sebe djakonom zvati i každomu poveljavaja da jego "Savom zovu", poverg rasu ostavi Gomirje". Konzistorija je 30. juna 1813. godine odlučila da se Mrkalj lišava čina i otpušta iz manastira, nakon čega se potucao kojekuda. Njegova bolest bivala je sve teža, a na kraju je poremetio umom i 1833. završio život u umobolnici.

Iako ovdje navedene crtice iz života manastira Gomirje, na početku 19. vijeka, nisu na prvi pogled, toliko značajne u četiri stoljetnoj historiji manastira, one ipak pokazuju jedno za manastir prijelomno vrijeme. U njemu se manastirsko bratstvo lomilo između dva cara i dvije Carevine i trgnulo iz duhovnog propadanja, prvenstveno zahvaljujući duhovnoj snazi i volji Josifa Rajačića. Taj, 19. vijek, bilo je vrijeme procvata manastira Gomirje u duhovnom, prosvjetnom i kulturnom pogledu. Za razliku od 19. vijeka, 20. vijek bio je vrijeme stradanja i manastira i pravoslavnih Srba u Gomirskom kraju. Sada, na početku 21. vijeka, kao i prije dvjesto godina, manastir Gomirje ponovo doživljava procvat pod upravom vladike G. Gerasima Popovića.