Piše: Protojerej-stavrofor Vasilije Tomić

Iz dana u dan, godina ovih čudnih i ludih, sudije, zemaljske, biju nas iznenađenjima gorim od gorih. Najnovije čudo, dosuđeno ovih dana, glasi: dijete može imati roditelja, zakonitih", tri, četiri, deset... Sudija onterijskog Vrhovnog suda, u slučaju petogodišnjeg dječaka, čija je majka napustila svog zakonitog muža i život svoj vezala sa svojom lezbejskom partnerkom, dosudio je da je i ta, treća osoba iz ovog čudnog trougla, zakoniti roditelj ovom djetetu. Ne mogoh dokučiti da li u ulozi "oca" ili "majke" đavo će ih njihov znati. Iz njihovih egzaltiranih kokodakanja na kanadskom glavnom radiju, Si-Bi-Si-ju, nije se dalo otkriti kako su svoje uloge preraspodijelile. Dva roditelja, u ovom momentu, a ako one, obadvije, koristeći slobodu na sva čuda i grijeh, odluče da zamjene parner(e)ke, eto "srećnom" dječaku "majki" ili "očeva" matematičkom progresijom.

Isti sudija klepio nas je, prije dvije-tri godine svojom odlučujućom ulogom u presuđivanju o legalizovanju istopolnih brakova. To je, opet, presudno uticalo na kanadski savezni parlament da, ishitreno i na "oooruuk" legalizuje pederske i lezbejske brakove širom ove zemlje. Ta, svojom dalekosežnošću, tragična zbitija skinula su mi i zadnju koprenu s očiju kojima sam gledao tu, samohvalisavu, "zapadnu demokratiju". Osnovni postulat svakog suda je neutralnost. Sudija je izvan i iznad slučaja o kojem prosuđuje. U oba ova, prelomna, slučaja, sudio je isti sudija. Nije prošlo puno vremena da na vidjelo iziđe da njegova, rođena, kćerka živi u lezbejskoj vezi sa nekom svojom partnerkom. Mnogi su ovu presudu doživjeli kao dar tog sudije kćerkici svojoj, miloj. Naredio je, takođe, da njegova presuda odmah na snagu stupi, čime je presjekao bilo kakvu žalbu i što je jednako važno, uskratio je svaku parlamentarnu raspravu o tom pitanju i zakonu. Svaki misleći čovjek upitati se može: Za kojeg vraga se toliko milioni troše na nekakve izbore i zašto da ja svoje dragocjeno vrijeme i enegiju na te iste izbore gubim i idem, tobože, da "biram" nekoga ko će me u tom parlamentu predstavljati i moje stavove zastupati kad taj parlament ne može o jednoj tako sudbonosnoj stvari ni raspravljati.

Zbog ovih i, vjerujte mi, mnogih drugih slučajeva, počeo sam se pitati, kakvo je to čudo, sudija, u ovim našim, po sto puta kažem, smutnim vremenima. Ajd da sude i presuđuju, u stvarima zemaljskim, ovako il onako, ko im šta može, nego oni se uprtili da se bogova igraju i presujđuu o stvarima koje ite kako u nebesa zadiru. Tvrdokorno i uporno Zakon Božji kroje i prekrajaju i osnovne, od Boga nam date, moralne standarde srozavaju. Šta je, danas, familija, ko je otac a ko majka, koje kome muž a koja je kojoj ili kome žena... "Budi-bok-s-nama", rekla bi moja baba, Rajka, prekrstila bi se i rukom vazduh zasjekla.

Mislio sam, i tako je, valjda, nekada bilo, da je sudija čova koji Božiju pravdu smrtnicima dijeli. "Ni po babu ni p o stričevima već po pravdi Boga Istinoga." Danas su se oni, luciferovski, okrenuli da Zakon Božji ukinu i svoje zakone, antihristovske, na Zemlji postave. Znam, koliko da su dva i dva četiri, da će i njih, ite kako, Vrhovni Zakonodavac i Jedini Sudija za njihova nepočinstva preslišati i pravednu im kaznu odrediti. Volio bih kad bi htjeli da me poslušaju, da im to kažem i da ih opomenem da je, na kraju svih krajeva, "sud Božji". (5. Mojs. 1, 17) "Jedan je zakonodavac i sudija." (Jak. 4, 12) "Gospod uvijek živi; spremio je za sud prijesto svoj. On će suditi vasionome svijetu po pravdi, usudiće narodima pravo." (Ps. 9, 7 - 8)

Oni koji su, nekad, dijelili pravdu, činili su to u dubokom uvjerenju da djelo Božje tvore ; da su oni ispružena ruka Gospodnja, zbog čega su to sa strahom pred Bogom činili. I tako je, zaista, bilo. Prorok Božji, Mojsej, stajaše ispred naroda, satima, i slušaše parbe narodne. Ispred njega red se otegao; sunce pripeklo, sporovi među narodom nogi. "A tast Mojsijev, gledajući sve šta radi s narodom, reče: Zašto sjediš sam, a vas narod stoji pred tobom od jutra do večera? Iz sveg naroda izaberi ljude poštene , koji se boje Boga, ljude pravedne, koji mrze mito, pa ih postavi pred njima za poglavare. Oni neka sude narodu u svako doba; pa svaku stvar, veliku, neka javljaju tebi, a svaku stvar, malu, neka raspravljaju sami". (2. Mojs. 18, 14 - 16; 21- 22) Nije, ne daj Bože, ni Mojsije svoju pravdu dijelio; narod je k njemu dolazio "da Boga pita" a on im je kazivao naredbe Božje i zakone Njegove." (2. Mojs. 18, 14 - 16)

Na prvake narodne, sudije, prorok Božji, Mojsije, prenio je samo mali dio svojih ovlašćenja. "Za male stvari" oni su donosili odluke; za velike i važne narod je, i dalje, išao Proroku "da Boga pita". Redoslijed je bio jasan: Bog na Nebu, sveštenici - produžena ruka Božja na Zemlji - pa tek, na kraju, prvaci narodni, kao sudije. Kad bi došlo do parbi među ljudma, stajalo se, prvo, pred Bogom, pa pred sveštenicima pa tek onda pred sudijama. Opominje Mojsije narod Božji na volju Božju, pa veli: "Kad ti bude teško rasuditi između krvi i krvi, između raspre i raspre, ili između rane i rane, tada ustani i idi u mjesto koje izabere Gospod Bog tvoj; i otidi k sveštenicima Levitima ili k sudiji koji onda bude, pa ih upitaj i oni će ti kazati kako valja prosuditi". (5. Mojs. 17, 8 - 9) "Ako li bi se ko upro te ne bi htio poslušati sveštenika koji ondje stoji te služi Gospodu Bogu vojemu, ili sudije, taki čovjek da se pogubi; i izvadi zlo iz Izrailja." (5. Mojs. 17, 12)

Kraj, nesrećnog, 20. vijeka obilježen je silovitim nasrtajem na Zakon Božji. Početak 21. vijeka pokazuje, nažalost, da se sa tom , bogobornom, praksom uporno i sistematski nastavlja. Sjećam se, sredinom osamdesetih, a nastavilo se i završilo, na nesreću, u devedesetim, neki krznar torontski upro se bio svom snagom svojom, po cijenu zadnje pare, da obori , do tada postojeći, Zakon o Danu Gospodnjem, koji je, između ostalog, zabranjivao otvaranje radnji nedjeljom. On otvori radnju nedjeljom, vlasti ga kazne; slijedeće nedjelje radnja opet otvorena, kazna još veća, ali on nastavlja sa svojim inatom. Nije mi trebalo dugo da shvatim da on "nije sam", da neki, moćni, đavo iza njega stoji. Povela se diskusija, uključeno tzv. "javno mnijenje", narod se, tobože, pita i izjašnjava a narod , "pučina jedna", hoće slobodu, da bira kad će gazdama njihove pare natrag u džepove da ugura. A zakonodavci, ako ih Vrhovni sud ili neki sudija ne preduhitre, idu tom istom narodu po savjet i odlučuju kako "pučini" odgovara. Ne pitaju se šta Bog dragi o tome misli; na Boga se i ne osvrću.

Pa sam, odmah potom, ili uporedo, na dva fronta, pratio borbeni pohod jednog pobacivača, doktora, sitnog čovječuljka, sa krupnim namjerama, đavoljim, da se ozakoni ubijanje nemoćne djece u utrobama njihovih (ne)majki. Sud za sudom, u jednoj provinciji, pa u drugoj, trećoj i svima redom; od manjeg suda ka većem pa do najvišeg, a najviši, po pravilu, i bez izuzetka, uvijek dosudi protiv volje Božje i Zakona Njegovog. Bilo ih je, i još ih uvijek, i sve više ima, Bogu hvala, koji se trude da i drugu stranu medalje okrenu, ali na njih se moćnici i ne osvrću. Kad se oni okupe, da svoje mnijenje iskažu, da svoje uvjerenje demonstriraju, tu je policija da ih, kao posljednje kriminalce (mal)tretira.

Zadnje dekade minulog vijeka mogu biti označene kao "vrijeme smrti". Ozakonili ljudi ubijanje nemoćne djece, hoće da ozakone ubijanje nemoćnih ljudi. Ko će čekati da otac, stari, već jednom ode i majka, bolesna i nemoćna, sa vidika se ukloni. Daj doktora, doktor će to injekcijom prekratiti. Pa malo malo, medija nas uključuju u dramu tamo nekog koji hoće da umre ali neće lijepo i mirno da kaže: Ne liječite me više, prepustite me prirodnom toku i Bogu na volju, nego on hoće da u svoju smrt i druge uključi; da ga neko - ko bi drugi do doktor - dokrajči i zajedno sa njim, moralno, umre. I, opet, eto "ispitivanja" "javnog mnijenja", pisama uredništvu, javljanja na radiju i televiziji i, kao po pravilu, bukači uvijek prevagnu, odnekud ih stalno više ima a sudije narodne, opet, slušaju šta, dresirani, narod misli i sude da "većinu" zadovolje.

Za zadnjih dvadeset-trideset godina više je Zakona Božjeg pogaženo nego što je bio slučj vijekovima prije toga. Nisu krimnalci ti koji zakone prekrajaju i izvrću nego, upravo, sudije.

Šta nam je, kao hrišćanima, činiti; kako pamet razbistriti; koga slušati i kome se pokoravati i kojim putem ići. "Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju", (Rim. 13, 1) savjetuje sveti apostol Pavle hrišćane rimske. Jer nema vlasti da nije od Boga, a vlasti što postoje, od Boga su ustanovljene. Ko se protivi vlasti, protivi se uredbi Božjoj, a koji se protive primiće osudu na sebe." (Rim. 13, 2)

Da li nam Apostol Božji govori da se predamo, svoje duše bezdušnima pustimo pa sa masom, zavedenom, u isti tor. Bože sačuvaj! Gospod nas je razumom obdario, savješću nas naoružao, da uvijek glas Njegov čuti možemoi po glasu Njegovom da hodimo. Dobri apostol Pavle imao je u vidu ono što je očigledno bilo i to da "starješine nisu strah za dobra djela nego za zla. Hoćeš li pak da se ne bojiš vlasti? Čini dobro, i imaćeš pohvalu od nje, jer je sluga Božji tebi za dobro. Ako li zlo činiš, boj se, jer ne nosi mača uzalud, jer je Božji sluga, osvetnik, da izlije gnjev na onoga koji zlo čini." (Rim. 13, 3 - 4)

A šta činiti kad se onaj, koji bi trebalo da je sluga Božji i osvetnik Njegov, okrene protiv Gospodara svoga i sav svijet na odmet od Boga natjeruje? Opet nam Slovo Božje pamet razbistrava i put osvjetljava. Šta je drugo Sveto pismo Novog zavjeta do prikaz pobune Gospodnje protiv, izopačene i od Boga otuđene, vlasti Njegovog doba. Ako se Gospod i sa kim prepirao, ljutio se, ako je i na koga gnjevan bivao, to su bili vlastodršci, koji su, u ono vrijeme - kao i ovi naši, u današnje - uzurpirali i izokrenuli zakon u bezakonje, grijeh u vrlinu. Treba li ih slušati i za njima ići? Ne daj, Bože, ni slučajno. "Neka je Bog istinit, a čovjek je svaki laža." (Rim. 3, 4) On obraća knezove u ništa; sudije zemaljske čini kao da su taština. Kao da nisu posađeni ni posijani, i kao da im se stablo nije ukorijenilo na zemlji; čim duhne na njih, posahnu, i vihor, kao pljevu, raznese ih." (Is. 40. 23 - 24) Kad se najmoćniji sudija zemaljski pred Gospoda Sudiju pojavi, da račune za svoja (ne)djela položi, neće ga pratiti namrgođene kolege njegove ni advokati branitelji nego će za njim ići duše djece pomorene i duše sviju onih koje je svojom nepravdom ožalostio.

Znači, prije svih sudija zemaljskih, i zakona njihovih, uvijek na umu imati da nas Bog gleda i da smo Njemu, na prvom mjestu, dužni odgovore. Apostoli propovjedaju nauku Božju, pridobijaju mase da ih slijede, nauka Gospodnja se širi. Zatvaraju ih u tamnice, u okove ih meću; ništa ne pomaže. Probaše vlastodršci da ih "lijepim" pridobiju. "Dozvavšii h, zapovjediše im da ništa ne govore niti uče o Imenu Isusovu. A Petar i Jovan, odgovarajući im, rekoše: Sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga?" (D. ap. 4, 19). I produžiše djelo Božje. Na ponovno pitanje sudija zemaljskih, zašto im se ne pokore već jednom, Petar i apostoli, ovom prilikom ne odgovaraju pitanjem nego direktnim odgovorom: "Bogu se treba pokoravati više nego ljudima".

Dovoljno za naše znanje i vladanje.