Piše: Protojerej Ljubomir Rajić
Dok dlanom o dlan, prođe dvadeset godina. Dvadeset godina života van Otadžbine. Ne sjećam se kako sam brojao godine u svom rodnom kraju, tamo su one, same od sebe sporo prolazile. Ovdje ih dijelim na godišnja doba. Tako rasparčane, izgledaju duže, ili je to samo još jedna od naših opsjena?
Prvih par godina, odlazio sam u posjetu "starom kraju", a onda je i to prestalo. Došao je rat, nesreće su se smjenjivale kako u mome narodu tako i u mojoj rodbini. Sada su tamo međudržavne granice i carine češća pojava nego ograde ovuda po Kanadi. Prešao sam tri granice, i to u više navrata, da bi obišao ratom razbacanu rodbinu i prijatelje.
Dok sam bio "novodošli" slušajući djecu koja su ovdje rođena, kako između sebe govore engleski, mislio sam da je to zbog nemarnosti njihovih roditelja. Tamo gdje su djeca odrastala sa đedom i bakom, govorio se srpski jezik, ali onaj koji je jasno odavao kraj, a ponekada i selo iz koga je porodica potekla. Sa time sam se takođe često ismijavao. Nama, stranim studentima u Americi, niko se nikada nije nasmijao zbog neke nakaradno izgovorene engleske riječi, a bilo ih je. Ali, "ođe", "onđe", "amoder" i "oturi", nama je uvijek bilo dovoljno pa da počne zabava. Palo je mnogo nedužnih žrtava pred našom bezobzirnošću.
Mnogo se toga promijenilo za ovo pola moga života. Promijenio sam se ja, ponajviše. Oženio sam se ovdašnjom djevojkom i djeca su nam se rodila. Prvo dijete govorilo je samo srpski te sam pomislio; "Eto, vidiš da se može"! Zatim je došlo drugo, pa treće... Pored moje supruge, obje bake, i mene, djeca razgovaraju na engleskom jeziku. Znaju ona srpski, ali onaj najosnovniji, kakvim bi student iz Zimbabvea, u Srbiji, nekada, za šest nedjelja progovorio. Svjestan sam da moja djeca rastu u "Toronto u Kanada". Raduje me što idu "u crkvi na svaki Sandej" i što "densaju u folklor". Vole kada ih povedem na selo da vide "konjovi", jer to im je "fejvorit" domaća životinja, a od onih "vajld vole majmuni jer su kjut". U početku mi je to pomalo smetalo, ali sada se tješim kada vidim da to ni moju majku više ne "baderuje".
Svjestan da moja djeca neće nikada pročitati ništa od naših lektira, I pomiren s time, ipak bi želio da makar malo bolje govore svoj maternji jezik. Palo mi je na pamet da bih mogao da ih pošaljem u Srbiju preko ljeta, da tamo provedu školski raspust. Za dva-tri mjeseca djeca bi više naučila kroz igru, družeći se sa vršnjacima, nego ovdje sa ma kakvim časovima jezika.
U oktobru ove godine, pružila mi se prilika da pođem u Beograd na Sajam knjiga. To je bila moja prva posjeta Srbiji poslije punih šesnaest godina. Beograd je zaista svjetski grad. Kao što ni Čikago nije Amerika, ni Beograd nije Srbija. Drugačije se živi po drugim mjestima u Srbiji nego što se u Beogradu živi. Poslije onih prvih oduševljenja, počeo sam malo pažljivije posmatrati sve oko sebe, ne bih li uočio neke bitne razlike imeđu ovog grada i onoga koji sam posjećivao osamdesetih godina. Razlike svakako postoje. Ne mogu ih sve nabrojati, niti mi je to namjera. Pomenuću samo ono što sam prvo zapazio; promjene u srpskom jeziku.
Jasno mi je da je jezik živa stvar, i kao takav podložan promjenama. Ali toliko velikim promjenama, za kratko vrijeme, to je nevjerovatno! Ne radi se o prirodnom napredovanju jezika već o najgrubljoj najezdi stranih riječi. Engleski izrazi pljušte po televiziji, radiju, po znakovima pored puta. Prodavnice se na svojim "bilbordima" hvale "diskauntima". Vlasnici "biznisa" pričaju o svojim "donacijama" i o tome na koji način i za čiji "benefit" vrše "doniranje". Iz prosvjete poručuju da su "adaptirali edukativne programe", te da su ih tako prilagodili evropskim. Sve će blagovremeno biti "distribuirano" po svim školama. Političari se bore protiv svojih protivnika čije su namjere "transparentne i negativne". Mnogi su zaista "flambojantni" i djeluju iskreno. Oni mlađi ne brinu mnogo o svemu ovome; oni traže neke "hepeninge", idu tamo gdje je dobar "parti" i trude se da dobiju "pas za bakstejdž", jer će tako biti "kul". Slušao sam na televiziji razgovor sa jednim ratarom iz Srema, nesrećnim zbog niskih otkupnuh cijena. Kaže da bi oni (ratari) bili "satisfikovani" kada bi "zadruga implementirala njihove zahteve za adekvatne cene".
E, ako ovakvo stanje nije zrelo za "urgentnu intervnenciju", ja ne znam šta jeste? Sticajem okolnosti, našao sam se u studiju jedne beogradske radio-stanice, u emisiji o umjetnosti i kulturi. Emisija je išla uživo i poslije pozdrava novinar me zapitao o utiscima u Beogradu poslije toliko godina. Otpozdravio sam domaćinu, pozdravio slušaoce emisije i poslije onih najljepših utisaka dotakao se i ove teme, o jeziku. Odmah sam se uvjerio koliko je nepoželjno govoriti o tome. Na primjedbu da je Beograd prepun nepotrebne latinice, uzvraćeno mi je "SeFeReJeovski" i "ninovski": "Govorite o mestima, kao na primer tu, u najužem krugu oko Patrijaršije". Odgovorio sam mu da ne treba ići dalje iz studija dotične radio stanice, gdje je sama latinica, pa čak i neki rasporedi na oglasnoj tabli namijenjeni samo osoblju, a ne nekim strancima.
Strane televizije i direktno prevođenje sa engleskog jezika, doveli su i do promjene u načinu sklapanja rečenice. Sada ćete čuti pitanje: "Kako je vaše ime" (Njhat is your name), umjesto: "Kako se zovete? " Ponudiće vam kremu da "zaštitite vaše ruke" (to protect your hands), umjesto "da zaštitite svoje ruke". Vrhunac je, svakako, pozdrav pri napuštanju hotela: "Imajte lep dan" (Have a nice day).
Ima mnogo, mnogo, i previše primjera podmuklih napada na divni srpski jezik kojim se nekada znalo govoriti. Ovo je očigledna priprema, u okviru "globalizacije", za postepeno uništenje naroda i stvaranje samo jednog, bezličnog stanovništva. Zagovornike globalizacije možete naći po cijeloj Srbiji, čak i tamo gdje se najmanje nadate.
U svjetlu, ili u mraku, svega ovoga, iskreno se pitam da li je pametno slati djecu u Srbiju radi učenja jezika. Nisam siguran da li je vrijedno da nauče srpski jezik "obogaćen" engleskim riječima, a da pri tome pokvare engleski jezik srpskim padežima!?
