Rajko Petrov Nogo
U čuždoj zemlji, u Kanadi, ovaj je Vladika prostrano i lijepo parče zemlje posrbio. U manastiru Sv. Preobraženja Gospodnjeg, za praznike, a inače, subotom i nedeljom, sa svih strana stižu Srbi, svetosavci i njihova djeca, da se tu, kao u Otadžbini, pomole, porazgovore, poigraju. Ozareni što svi oko njih govore srpski, mnogi ne znaju šta je sve njihov molitvenik pred Gospodom pretrpio, kakvom sve poruganju je izvrgnut bio, kakve je sve ožiljke po licu i u duši zadobio da bi se danas, dok zajedničari sa svojima, tim većma radovao.
Srbine, ako nešto radiš, pa još dobro, znaj da ćeš od Srba postradati. Recite nesposobnom da je nesposoban, pa ćete vidjeti na što je sve sposoban.
Ono što bi druge obeshrabrilo, ovoga je monaha ojačalo. U još uvijek nezacijeljenom raskolu, toj rani našeg rasijanja, za ovim vladikom se čulo: Raspni ga, raspni! Otac Vasilije Tomić s pravom nas je, u pogovoru knjige, na to podsjetio.
Ali ako biste dramu usamljenosti mladog i prvog vladike kanadskog tražili iu njegovim propovijedima i u ovoj knjizi, ne biste je našli. Huk svjetine sa ulice ne može pomutiti mir hrama. Pažljiv čitalac koji je o tom nešto načuo mogao bi, možda, tek u ponekom kurzivu ili citatu iz Svetog pisma, po naglasku ovih ili onih riječi Hristovih, ponešto da nasluti šta se tamo u svakodnevnom životu zbiva. I u tom je, između ostalog, otmenost ove knjige. "Ruženje onih koji tebe ruže, padaju na me".
Ova knjiga se sama ispisala. Baš zato što nije pisana da bude knjiga. Zato što je služba. Ona nije plod kakve sujete, pa tako ni muka duhu, kako to najčešće biva kod nas književnika, a još više kod fariseja. Ali i nekih sveštenih lica. Onako kako sve radi, temeljito i razborito, recimo kako vozi traktor, uređuje vrt ili sređuje biblioteku, tako se spontano nekako i u ovu knjigu zaklopilo ono što je zapisano, što je preteklo od svakidašnje službe Gospodu. Da i tako posvjedoči kako je hadži Krsto Đokić zaista dao prolazno za neprolazno: dva episkopa, Konstantina i Georgija, jednog sveštenika, Ljubomira i monahinju Nadeždu, i ta njegova a Božija djeca o tome snažno svjedoče.
Ko je tvrd i postojan u vjeri, kome je bistro u glavi, tome je svijetlo i bistro i u jeziku. Vladika Georgije kad govori ili dok propovijeda, ne propinje se na prste. On je jednostavan jer je istinit. U njegovoj blizini ljudi bivaju bolji. Kad su ga upoznali, pokajali su se neki od onih što su ga kamnovali. "Gospode, kako je lijepo i krasno kada braća žive zajedno." / "Ponovi dane naše da bude kao ranije." / "Ko ne sa bira s mnom, rasipa." Čujete li u ovim citatima bol sveštenoslužitelja, bol pastira što su mu braća u raskolu. Taj molitveni šapat da bude kao ranije.
Šta govore ove besjede? Kakva je Vladikina propovijed?
Govore, kako je istakao u predgovoru Mitropolit Nikolaj, o bolnoj čovjekovoj udaljenosti od Boga padom u grijeh, o čovjekovom bogotražiteljstvu i, najzad, o sjedinjenju sa Hristom. Govore da je Hristos Bog živih, a ne mrtvih, da je vjera u vaskrslog Hrista siguran lijek od smrti duše i tijela, da je istorija čovječanstva istorija Spasenja, da se Hristos rodio da se mi preporodimo, da čovjek počinje da umire istog dana kada se rodi i da vakrsava onda kada počinje da živi vjerom u Boga. I to je tako. Možeš da vjeruješ. Možeš da ne vjeruješ. Biraj.
A kako govori?
U dalekoj, u čuždoj, u prostranoj Kanadi - uvijek okrenut Otadžbiji. Jer zna da je sa svetim Savom Srbima svanulo, "kao da je na našem nebu tek tada granulo sunce". Jer se "do tada živjelo u sjenci tuđih država, crkava, kultura i uticaja". Vladika Georgije govori o Savinom jevanđelizovanju Srba koje i danas traje, jevanđelizovanju naroda čiju su crkvu i državu stvarali sveci a ne pirati...
Takvoga ne možeš pokolebati.
"Pečat mojega vladičanstva" Episkopa kanadskog Georgija, sedma knjiga u ediciji"Sveštenici svojoj pastvi", zaista je suvi žig koji je ovom knjigom utisnuo jedan stvarni podvižnik koji se više realizovao u drugim djelima svojim, uporno gradeći srpsku crkvu i zajednicu u čuždoj zemlji, nikad ne zaboravljajući šta je prvo poslanje molitvenika pred Gospodom. Zato su ove štampane riječi tako jednostavne i zato vedro svode svoje zemaljske dane.
U Beogradu, 26. oktobra 2006.
