Borim se, dragi čitaoci, da odvojim svoje misli od nesrećnih zbivanja u Nijagari. Kao što ćete vidjeti, i ovaj broj "Istočnika" prožet je razmišljanjima o događajima, istorijskih razmjera, u ovoj srpskoj koloniji.

Nesreća posjeti jednu crkvenu zajednicu onda kada ljudi, kojima Crkva ukaže povjerenje, opterećeni svojim "veličinama" i "velikim idejama", opterete sobom sve oko sebe.

I danas, u Nijagari, vidimo da se potvrđuju Hristove riječi o prvima koji se u posljednje svrstavaju. Zato što se to dešavalo i dešava se, mi ne treba da se iznenađujemo a još manje da se kolebamo. U našim crkvenim zajednicama, tu i tamo, dogodi se da poneki od njihovih vođa i kormilara izgubi zdrav osjećaj za Crkvu i njena načela. Zagubi se sam a sa njim izgube se i drugi. I da mu se samom to desi, sam da luta i tumara, svojom glavom da bije lijevo i desno, strašno je; kad takav povede i zavede, sam, zagubljen, i druge zagubi, to je najstrašnije. Iza svakog našeg crkvenog spora ostaju nam sve tanji redovi. Bez svih tih moćnika - svi to znamo - Crkva bi savršeno lijepo mogla živjeti i svoju misiju vršiti. Oni se, odnekud, pojave, nametnu se, počnu da viču da bez njih sve u propast ide; bez njih ništa se stvorilo ne bi; ako oni odustanu, sve će u propast otići itd. Kamo puste sreće da se sklone pa da uvide da se bez njih i te kako može, puno bolje i mnogo lakše nego li sa njima. Dugo je i predugo pamćenje crkveno; zna se da se takvi ne sklanjaju dok veliko zlo ne učine. Za Crkvu se teško ljudi pridobijaju a lako se iz Crkve izvode. I svaki nezadovoljnik prisvoji sebi pravo da i on svoje grupe i grupice za sobom povodi kao da se ne radi o narodu Božjem a ne njegovom. Duše su ljudske isuviše dragocjene da bi se sa njima tako lako baratati smjelo. One ne pripadu nikome od ljudi nego samo Onom Jedinom koji ih je u nas udahnuo. Strašne su Hristove riječi kad kaže: "Koji sablazni jednoga od ovih malih što vjeruje, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenički o vrat njegov i da potone u dubinu morsku". (Mt. 18, 6)

Nasuprot njima, drčnim i bučnim, svaka naša crkvena zajednica blagoslovena je čestitim, a nečujnim ljudima, dragocjenim saradnicima svakog svešetenika. Iza onih, prvih, ostaju razvaline i oni po nesreći upamćeni budu, a iza ovih drugih, blagočestvih, ostane lijepo sjećanje na njihova blaga lica i čestita djela.

Kad god, i kojom god prilikom, da sam se našao u crkvi Sv. Arsenija Sremca, u Vitbiju, video sam tamo, kako na dobru Crkve prilježno posluju, čika Dana Orlića i njegovu suprugu, tetka Staku. Svojim koracima, u rana nedjeljna jutra, oni crkvu otvaraju, posljednji iz crkve izlaze i oni je zatvaraju. Svakoga od nas, sveštenika, oni su dočekivali, pomagali, u svom domu ugostili, ljubav svoju i ohrabrenje ponudili. Bivalo je, zaslužno, svakako, nagrađivanih raznim priznanjima i ordenjima, čika Dane i tetka Staka nisu: vjerujem, čeka ih od Gospoda vjenac slave koji ne vene.

Kako u Vitbiju, tako i u svakoj našoj crkvenoj zajednici. Pomažu ljudi i prilažu. Ja znam da i u Nijagari ima dobrih, a nečujnih. U svoje vrijeme, roditelji jednog od aktera sadašnjeg nesrećnog nijagarskog zbitija, na svojim plećima prenijeli su tu crkvenu zajenicu iz neke ondašnje krize u mirnije vode. Dobro je u dobrim i normalnim prilikama tih i nečujan biti i djelo Božje u miru tvoriti. No kad nesreća uztalasa i mulj se podigne, potrebno je da tihi i nečujni zagrme i oglase pravdu i istinu.

Očekujem to - i desiće se, vjerujem - i u Nijagari.

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomić