Piše: Dr Davor Miličević
Neka naša ovdašnja, aktuelna i tužna dešavanja, već samom usijanom atmosferom koju oko sebe šire, a koja slijedi iz nevjerovatne upornosti da se Crkvi i crkvenim principima, a sve u ime Srpstva i dobrobiti njegove, prkosi, naprosto traže da se sa već viđenim samjere, da se u perspektivi onog što nam se već dešavalo, hladnije i trezvenije sagledaju. I ako se na to odlučimo, ne možemo a da, sa jezom, ne uočimo, da sva ta, nazovi "crkvena" zbivanja, u svim našim kolonijama tiho prisutna, a u onima s južne strane jezera Ontario, u ovom trenutku bolno glasno manifestovana, predstavljaju raskid sa vjerom praotaca a zarad nekih drugih interesa. Ukratko, pred našim očima odvija se još jedna faza "turčenja", još jedna epizoda ispisivanja iz vjere pravoslavne.
Ovaj proces i bi započet među Srbima pravim poturčivanjem, prelaskom na islam, a zatim se, u zapadnim srpskim prostorima, nastavio "rimljenjem", odnosno pokrštavanjem kojim se priznavala vlast Vatikana. Pri tome, valja naglasiti: ni prva ni druga epizoda nisu se uvijek odigravale pod prisilom (o tom, prisilnom prelasku, sa sječivom stavljenim uz grlo, ovdje i nije riječ). I u jednoj i u drugoj, bilo je odluka svjesnom računicom donesenih. A u oba slučaja, otpadanje od vjere, sasvim sigurno, pratilo je jasno i glasno pravdanje, da se diktat vremena "mora" poštovati; da valja "mudro" ponekad glavu pognuti i vjeru iznevjeriti. I, još sigurnije, uz ta pravdanja išle su i glasne izjave da je to tek privremena strategija, da se i u toj privremenoj, tuđoj vjeri, i dalje ostaje i osjeća Srbinom. Tako, kao što znamo, od Popovića postadoše Hodžići, od Rkaća ili Grkaća (što će reći od "grko-pravoslavnih") nastadoše Hrkači, koljači i srboubice.
Ovdje, gotovo u samom epicentru novih globalističkih tendencija, i u ovo vrijeme naglašene desakralizacije, uz narkotički miris komfora koji u atmosferi raskalašene svjetovnosti bolje djeluje od prisile, dešava nam se, evo, treći čin "turčenja". Ovoga puta, Srbi željni "progresa" i tekovina "demokratskih dostignuća" prigrlili su protestantske, sektaške principe.
Pobuna protiv jerarhije, samostalno tumačenje crkvenih knjiga i kanona, davanje prednosti svjetovnim principima kada je o formalnom organizovanju vjernika riječ: sve su to precizni i prejasni simptomi protestantskog sektaštva. Naglašena želja za ostvarivanjem profita u Crkvi i marginalizovanje liturgijskog okupljanja, samo su prateći elementi opšte kliničke slike pobjede protestanstkog duha. A u tu sliku uklapa se i retorika pravdanja nosilaca ovih tendencija. Od primjedbi jezičke prirode: "Naša djeca ne znaju srpski pa zato bježe od Liturgije" (kao da nam hramovi gdje imamo službe na engleskom ne zvrje prazni); preko pseudo-teološkog mudrovanja: "Da li smo prvo Srbi ili smo prvo pravoslavci"; sve do postavljanja pitanja da li je za vjernika preča vjernost Crkvi ili lojalnost državi u kojoj živimo.
Od ovoga posljednjeg sklopa pitanja, od ovog niza lažnih dilema koji se tiču problema jezika, odnosa nacionalnog i vjerskog, i nedoumice da li biti odan Hristu ili Cezaru, možda bi i valjalo krenuti da bi se sagledalo jasnije da se o ispraznoj retorici radi. Jer, pitanje odnosa vjere i nacionalne pripadnosti (u užem smislu, dakle, jezičke) u Pravoslavlju je jasno definisano: prirodom vjere kojoj pripadamo ne možemo biti jedno bez drugoga. Ne možemo biti pravoslavni ako nismo, u našem slučaju, Srbi (ili, u drugim slučajevima, Rusi, Grci...), odnosno ne možemo biti Srbi ako nismo pravoslavni. Vjerski identitet u Pravoslavlju je nedovojiv od nacionalnog (dakle i jezičkog). I to nije nikakva srpska ekskluzivnost nego je jedna od temeljnih osobina Pravoslavlja. A samim tim, jasno je i da nema nikakve dileme da li treba biti odan Hristu ili Cezaru kada se ta dva principa sukobe. Tim prije, što nam istorija Crkve jasno svjedoči da je tu, od početka hrišćanstva pa do danas, riječ o izboru između hrišćanskog i paganskog svijeta, i da je, ako se okrenemo našem vremenu, protestantsko mišljenje, po mnogo čemu, zapravo, otvoreno vraćanje u svijet paganskih vrijednosti i idolopoklonstva.
A evo i argumenata u prilog izrečenom.
Kada je 313. godine car Konstantin Milanskim ediktom hrišćanima dao slobodu vjeroispovjedanja u Rimskom carstvu, a deset godina kasnije, 323, učinio hrišćanstvo zvaničnom religijom države koja je vladala svijetom, ovaj spektakularni obrt dao je hrišćanstvu neslućeni zamah. Ali, i pored napora da se u tek nastaloj situaciji slobode vjeroispovjedanja država pokaže kao istinski hristijanizovana (ne zaboravimo, svega dvije godine nakon uvođenja hrišćanstva kao državne vjere, Konstantin predsjedava Prvim vaseljenskim saborom), mora se konstatovati da je nasljeđe paganskog državnog ustrojstva ostalo okosnica Rima, i istočnog i zapadnog, a potom svih država koje na tom ogromnom prostoru nastaju nakon raspada Carstva. Rimsko pravo - dakle pravni sistem paganske rimske države - osnova je svih pravnih sistema hrišćanske Evrope. A ostrvski, anglosaksonski svijet, svoje norme ponašanja u društvu formiraće na osnovu običajnog prava. Ono se od rimskog presudno razlikuje jedino još dubljom ukorijenjenošću u svijet paganskog razmišljanja koje datira iz vremena prije začetka pisanog prava.
I samo formiranje država na tlu zapadne Evrope u periodu hrišćanstva govori o vitalnosti i kontinuitetu zajednice zasnovane na paganskim principima. Obnova tzv. Svetog rimskog carstva u vrijeme evropskog srednjevjekovlja najbolje potvrđuje to, ali govori rječito i o putu kojim kreće rimsko sjedište Crkve. Jedino će na Istoku, u Vizantiji, a potom i u državama koje se na nekadašnjem prostoru Istočnog rimskog carstva, slabljenjem Vizantije, osamostaljuju, Crkva sa svojim neiskvarenim učenjem imati odgovarajuće mjesto. Vidljivo je to i u simbolu dvoglavog orla koji se održao i do danas u grbovima nekih pravoslavnih država. Ali i ovdje valja primijetiti jednu stvar: koliko god dvoglavi orao predstavljao jedinstvo svjetovnog i sakralnog principa unutar jedne državne zajednice, neće li ovaj simbol ukazivati i na izvjesnu tenziju između ova dva principa? I jedino ako ozbiljno prihvatimo tu tenziju, ili tačnije rečeno, tu latentnu podvojenost u kojoj su obe sfere, i Crkva i država, zadržale svoju cjelovitost, možemo da objasnimo činjenicu da je srpski narod sačuvao svoj specifičan duhovni profil uprkos činjenici da od pada srednjovjekovne države do danas, u najvećem dijelu svog istorijskog postojanja nije imao svoju državu, a na nekim prostorima nikako.
Da je srpska nacija stasavala, a u vremenima tegobnim svoju duhovnu kožu i doslovno spasavala u okrilju Pravoslavne crkve, ne treba nikoga posebno ubjeđivati. Ali rjeđe ćemo čuti da je ova činjenica prirodno slijedila iz izvorne i dosljedno sprovođene hrišćanske dogme o širenju jevanđeljske riječi. "Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha" (Mt. 28, 19) - posljednje je Hristovo uputstvo apostolima pred svoje konačno uspenje na tron nebeski, gdje će da sjedi sa desne strane Oca, do svog drugog dolaska. Pravoslavno uporno poštovanje plurala u ovom Hristovom naređenju nije se odnosilo samo na proširenje misije Crkve van granica naroda izrailjskog. Za razliku od shvatanja Rimokatoličke crkve, ono se ticalo i načina na koji valja krstiti "narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Davanje Riječi Božje narodima na njihovom jeziku, a naročito omogućavanje liturgijskog učešća u punoći Crkve na isti način, učinilo je te narode u punom smislu riječi njenim organskim dijelom. Kada imamo u vidu da se ovakav način vezivanja za Crkvu dešavao u periodu formiranja nacija na evropskom tlu, postaje jasno u kojoj mjeri su Srbi duhovno stasavali kao nerazdvojivi dio Tijela Hristovog.
Čovjek je, uči nas vjera pravoslavna, stvoren sa slobodnom voljom. To već i jeste sličnost "po podobiju" sa njegovim Tvorcem, ono što ga izdvaja iz cjelokupnog stvorenog svijeta na Zemlji. Za razliku od rimokatoličkog učenja, Pravoslavna crkva se ovog stava držala dosljedno, kroz cijelu svoju istoriju, izbjegavajući sve zamke koje bi vodile tvrdnji o predestinaciji ljudske sudbine i negiranju značaja slobodne volje čovjekove. Otud se u srpskoj kulturnoj tradiciji, i u dimenziji epskog življenja, koja je po prirodi vrlo sklona svođenju pojedinačnog ljudskog životnog puta pod opštu stavku Božjih namjera, kao ključni momenat kosovskog zavjeta izdvaja upravo slobodna volja. Još od onog Lazarevog: "Mili Bože, što ću i kako ću?", gdje se čitava situacija može čitati kao ilustracija obrasca pravoslavnog modela svijesti iz kakvog udžbenika dogmatike. U svjetlu slobodnog opredjeljenja za Carstvo nebesko koje je "uvek i doveka", čak se i Kneževa kletva doima više kao poticaj da u saplemenicima pobudi želju da dejstvuju "po podobiju" Božjem, nego kao magijska formula kojom će se srpski junaci natjerati da iz straha djelaju.
Naše trajanje u vjeri, dakle u Crkvi, i ovdje, u dijaspori, posljedica je tog pečata kosovskog zavjeta Crkvom donesenog. Jer kako se selio narod, sa njim se selilo i Kosovo, i u prostoru i u vremenu, kako kaže Pjesnik: "U nove krajeve smještalo se staro pamćenje".
Tako i ovdje, u Kanadi, gdje svoju vjeru vjeru valja svakodnevno svjedočiti i potvrđivati. Na pripadnosti zavjetnoj svijesti, a ne na lažnom, frazeološkom i beslovesnom patriotizmu. Jer, Gospod nam kaže: "Ja sam put, istina i život". A korake svoje, na putu do istine i kroz život, odmjeravamo svakog sekunda, svakim suočenjem sa onim što nas okružuje. Drukčije i ne može, jer i jeste: "ninje i prisno i vo vjeki vjekov". Da bi bilo "vo vjeki vjekov", da bi bilo "prisno" - dakle "uvijek", i kada je opstanak Srpstva u pitanju, mora da bude i "ninje", sada i ovdje, u svakom trenutku, i na svakom mjestu na kojem se zateknemo.
