Piše: Protojerej-stavrofor Vasilije Tomić

Uza sva zla ovoga svijeta koja nas snalaze, jedno zlo, gore od gorega, sami sebi glupavo prizivamo. Dijele nas svi sa sviju strana, parčaju i komadaju naše narodno biće, a da nesreća bude još veća, i mi smo se navezli na te taljige pa se sami dijelimo i jazove produbljujemo. Sad nas, na našu nesreću, ima ovodrinskih i onodrinskih, savskih i prekosavskih; sa ove strane potoka i s one njegove strane; pod brdom i preko brda. I da ne nabrajam sve mamce i razdore na koje se, u nesreći svojoj, uhvatiti možemo.

Zaista smo jedinstven narod. U nesrećama ljudi se zbližuju i zbijaju a nama samo još i nesreća treba da nas još više rasparča i razdrobi. Upiremo prste jedni u druge i na sve strane krivce našoj zloj sudbini tražimo. Prebrojavamo neprebrojivo, mjerimo nemjerljivo. Pa velimo, da nam je dato i pomognuto a moglo je i više: primljeni smo a moglo je i bolje, i sve tim redom.

Imali smo vazda, od najdublje prošlosti i sve do današnjih dana, mnogo razdora i raskola. Sad ih imamo više no ikada, i stalno ih množimo i pribrojavamo. Samo nam ovi, najnoviji, pokrajinski, seoski i zaseoski trebaju; taman toliko da svi naši dušmani mirno spavati mogu. Svojim dijeljenjem i cjepkanjem bolje možemo obaviti njihov posao nego što bi nam oni, u svom zlu svom, poželjeti mogli. I ovaj naš minuli, i hvala Bogu, preminuli, "crkveni" raskol, kako su ga lukavo nazvali, i svi raskoli koje imadosmo i imamo, u našoj neljubavi i nevjeri svog zajedničkog oca imaju.

Dok nam je svima isti Bog nad glavama bio, dok smo Ga ocem svojim molitveno zvali i prizivali, dok su nam sveci naši zajednički bili, i mi smo između sebe mogli biti braća. Bezbožnici, "nacionalni" i internacionalni, i kako god da su se zvali, posijali su sjeme svih naših nesreća koje, evo, do i u današnje dane svoje gorke i opore plodove rađa. Ubivši boga u narodu, ubili su i bratsku ljubav i okrenuli brata na brata, sina na oca, pleme protiv plemena. Samo je bezbožnom i demonskom duhu moglo pasti na um da nas i sada razbrojava i razvrstava na "veće" Srbe i "manje" Srbe; na "prave", "nacionalne" i druge, ne znam ni ja kakve; na Bosance i Srbijance, i tim redom tja do posljednjeg zaseoka pržogrnačkog, sreza ne znam kojeg. I ako te pregrade prihvatimo i u njihove se okvire ušančimo, taman dobro njima, da se nikad k njima ne okrenemo i na njih krenemo da im neka pitanja postavimo.

Da bismo preživjeli i opstali, moramo se svojim korijenima vratiti; onom našem starom i osveštanom osjećaju bratstva i pripadnosti jednom širokom i razgranatom stablu srpskom. Ja sam ponikao uza samu obalu Drine. Još kao dijete, pentrajući se za ovcama po brdima majevičkim, gledao sam u Srbiju, dokle me je vid u njene izmaglice nosio, kao u najveću svetinju. Idući u Srbiju, Drinu smo skelom brodili i stupali na tu zemlju sa strahopoštovanjem, kao da u hram ulazimo. Izgubio sam mnogo što šta i mnoge svoje nade usput zaturio, a tu ljubav i divljenje u Majku Srbiju još uvijek čuvam kao svoju dragu svetinju. Crkva manastira u kojem sam odrastao, sa jedne svoje strane, sva je popločana spomenima na zajedničko vojevanje i potpomaganje braće sa obje strane Drine. Slijepi - a vidoviti - guslar Filip Višnjić, prorokujući o slobodi Srbije pjeva o slobodi Srpstva. Na kraju svoje pjesme "Početak bune na dahije", on dovodi Velikoga Vožda na mutnu i plahovitu Drinu pa kroz njega zbori da, i kad je Srbija slobodna, posao još uvijek nije završen dok se i zadnje parče srpske zemlje ne oslobodi.

"Kad je Đorđe Srbijom zavlado
i Srbiju krstom zakrilio
od Vidina pak do vode Drine,
od Kosova te do Beograda,
'vako Đorđe Drini govorio:
"Drino vodo, plemenita međo,
izmeđ Bosne i izmeđ Srbije,
naskoro će i to vreme doći
kada ću ja i tebeka preći
i čestitu Bosnu polaziti".

Ni pjesnik a ni Vožd nisu mogli zamisliti da bi moglo doći vrijeme da, niko drugi do li sama braća, granice između sebe utvrđuju i trošarinu jedni drugima naplaćuju. Nikada nam plaha Drina dublja nije bila!

Nije nam to dobro. Naš mudri narod skovao je priču o ocu, na samrti, koji je sazvao svoje sinove da se sa njima oprosti i amanet im svoj podari. Svaki mu je sin morao donijeti po jednu šibu. Stari otac upleo je sve njihove šibe i dao svakom da to prelomi. Ni jedan nije uspio. Onda je rastavio pruteve i rastavljene, svaki pojedinačno, sa lakoćom prelomio. Naravoučenije nam je očigledno. To je u narodno kazivanje pretočena Božja mudrost iz Knjige proroka Jezekilja, (37, 15 - 17) kad mu je Bog naredio da sastavi dva drveta razdvojenih plemena izrailjevih i da im tako obznani da samo složni i ujedinjeni mogu opstati.

"Kako je lijepo i krasno kad sva braća žive zajedno", (Ps. 133, 1) uzvikuje car David. On tu bratsku slogu poredi sa najvećim blagoslovom Božjim. Gdje su braća zajedno, ondje je "utvrdio Gospod blagoslov i život dovijeka". (Ps. 133, 3) Davidovu mudrost Premudri Solomon svodi u najpraktičnije okvire, pa veli: "Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda. Jer ako jedan padne, drugi će podignuti druga svojega; a teško jednomu; ako padne nema drugoga da ga podigne. Jošte ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako će se zgrijati? I ako bi ko nadjačao jednoga, dvojica će mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako". (Prop. 4, 9 - 12)

Ako ni zbog čega drugog, i ako nikada prije, sada, kada se na nas sav svijet obrušio, moramo, kao narod, da upletemo svoju snagu da bismo se odbranili. Ako nikada do sada, ono bar sada, odbacimo svoje, davnih i nesrećnih dana, iskopane, i zarđale, ratničke sjekire da bismo otklonili britku sablju sa vrata naroda našeg. I zato, ni u priči i besposlici ne nasjedajmo na mamce koje nam pružaju, ne dijelimo se. "Da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli". (1. Kor. 1, 10)

Odvoji se Crna Gora. Pošto je agonija suviše dugo trajala, na kraju smo svi, s olakšanjem, odahnuli. Sad bi, tobože, trebalo da bude sve u redu. A ja, i dalje, mislim što sam mislio: srećna braća se slažu i ujedinjuju, nesrećna se razbratimljuju; i čime god nesreću pravdali, nesreća ostaje nesreća. Samo nam jedno ostaje: da se Bogu molimo da na ovome stane, da se cijepanje duše naroda našeg već jednom zaustavi. A ako dođemo k sebi i bolji postanemo, granice, koje smo nesrećom svojom sagradili, potomci naši možda će svojim rukama razgraditi i "plemenite međe" srećno prelaziti.