"Istočnik" je nagrađen prestižnom "Vukovom nagradom"; međutim, život nam je, ovdje, nagrđen nekim tužnim zbivanjima u dvije naše crkvene zajednice i ta činjenica, kao što se iz ovog broja "Istočnika" vidi, natkriljuje i zatamnjuje radost slavljeničku. Ovim drugim, kao što rekoh, tužnim povodom razmišljam i, ko zna po ko zna koji put dolazim do istog zaključka, da smo mi, blago rečeno - čudan narod.

Idem i prohodim svojom parohijom, torontskom, evo skoro će dvadeset godina. Posmatram zbivanja u našoj sredini i poredim s iskustvima koja stičem o drugima. Govore mi moji parohijani, i navode stvarne primjere, gdje Jevrejin, čegović i koljenović, prebogati vlasnik nekolikih višespratnica, svoga sina, univerzitetski obrazovanog, postavi u jednu od svojih zgrada prvo za pomoćnika nastojnika - za čistača, pa ga onda unaprijedi za nastojnika - kućepazitelja i, na kraju, za menadžera svojih zgrada da bi mu, u svoje vrijeme, prepustio cjelokupnu kontrolu nad njihovim ogromnim bogatstvom. Tako taj momak odlično sazna sve što mu je za vođenje poslova neophodno; od toga koliko jedna metla košta i šta sve za jedan sat počistiti može do najsuptilnijih menadžerskih poslova.

Na drugoj, dakle, našoj strani, vrlo često vidim da kad Srpkinja svoga junošu rodi, istog momenta, koliko god pelene raznim sadržajima punio, on je, u najmanju ruku, Kraljević Marko, bre. Nedodirljiv, nenadmašan, jedinstven, neponovljiv... "Rodila majka sina junaka, momčića ponosnog". Pa ga svi svojom pažnjom zakrile, ljubavlju ga utepaju načisto. Ne puštaju ga u život, ni slučajno. "Ne diraj ga, neka ga, neka spava dete; nek uživa. Kad ja nisam mogao/mogla, neka on bar proživi." Tako se momku, ispred televizijskog ekrana - a sad i kompjutera i kojekakvih igrica - dani i godine iskradu, i sva sreća ako kod onog Jevrejina mladog kućepaziteljski posao dobije.

Na širem, svenarodnom planu, sve nam uže i tjesnije biva. Što nam ovi za dan sagradiše, neke vile nam u ovu dugu noć - hoće li, Bože, već jednom svanuti - razgrade. Što od otaca dobismo, ne proširismo, ne utvrdismo nego razgradismo, u bescjenje dadosmo, pijano raskrčmismo. Neće našim Kraljevićima ostati puno da sami raskrčme; malo Vojvodine i Raške planine.

I na crkvenom polju - što mi je, uostalom, prevashodna namjera slovljenju bila - nažalost, žalosna priča žalosnijom biva. Oci, mahom seljaci, za sitnu paru i teško radeći, u žrtvovanju velikom, stvoriše nešto, sagradiše, Bogu namjeniše i dadoše. A sinovi, sokolovi, školarci i titulaši, navališe da stečeno rastoče, naslijeđeno raskrčme, crkveno rascrkve, da Bogu namijenjeno i dato od Boga preotmu. Vele: Crkvu od vladike i popova spašavaju.

Zaista, za nesreću našu niko nam potreban nije. Tu smo dovoljni sami sebi.. Neka nam je sa srećom!

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomić