(Beseda Episkopa kanadskog G. Gerogija u Kolarčevoj zadužbini prilikom primanja Vukove nagrade, Beograd, 16. februara 2006)

Važan je danas dan, u koji me evo pred vama, da sam kao pastir, jednog priličnog broja duša srpskih, primio od vas nagradu za naša nastojanja istinama Stvoriteljevim. Mislim na nas daleke od svoje iskonske postojbine, udaljene od Otadžbine, zemlje otaca naših, srpskih zemalja, razlozima raznih pogoda i nepogoda i okupljene oko majke, Crkve pravoslavne u Episkopiji kanadskoj, gdje vladičansku palicu drži moja desnica. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko naše Crkve, u dalekim kanadskim hladnoćama, na žalost, emigranti su.

Vukova nagrada ima značaj po sebi, a obzirom već i na tradiciju, koliko se dugo godina dodjeljuje, ima značaj i po brojnim važnim imenima ličnosti i institucija kulture Srba, kojima je dodjeljena. Time, dakle, i sada, kada je dodjeljena našem časopisu "Istočnik", mi je razumijevamo kao veliku odgovornost u našem daljem radu.

Ne mogu ovom prilikom da ne podsjetim da je i sam Vuk Karadžić, u svoje vrijeme, bio emigrant. U ondašnjoj nemirnoj Srbiji i uskipjelom Srpstvu, on nije mogao da nađe mir za svoj rad i djelo, pa se zaklonio ulicama i zidovima Beča, da otuda ustanovljava svoja sočinjenija. Da bi radio ono što je našao da mora, za kulturu Srba, Vuk se skloni u emigraciju.

Srpski narod u Kanadi, sklonio se tamo najvećim dijelom da bi preživio, da bi svoj goli život obezbjedio. I mi, našavši se tako tamo, a pošto smo već zasnovali manastir Svetog Preobraženja u Miltonu i u tlo i u vrijeme, utvrdili smo da bi bilo sasvim svrsishodno, obzirom i na brojnost ljudstva i na broj crkava, kao i na broj paroha, da imamo jedan časopis. Tako smo, već davne 1987. godine, počeli sa izdavanjem lista.

Ime Istočnikovo smo pozajmili od nekadašnjeg "Dabrobosanskog Istočnika", časopisa koji je izlazio u Sarajevu, tada pod austro-ugarskom okupacijom. Promisao Božiji je tako htio da baš na stogodišnjicu prvog broja Istočnika, mi, u nekoj drugog emigraciji, krenemo sa izdavanjem našeg "Istočnika".

Početni poslovi na izradi svakog broja bili su zadrugarski rad svih okupljenih, kako u pisanju tekstova i uređivanju, tako i na slaganju pakovanju i razaslanju lista. Vremenom sve je postalo ozbiljnije, na majstorski višem nivou, samo je od početka ostao nepromijenjen oblik slova, afisa lista, prepoznatljivo uobličena u pravoslavnom tonu, po ideji gospodina Bate Bjelića.

U prvom broju, u uvodniku, pozdravio sam naše čitalaštvo riječima o svom narodu i rekao da takav narod, i pri najtežim promjenama, ne da se lako izbrisati sa svjetske pozornice, nego, naprotiv, jača i napreduje, te je uvijek pripravan, da diktira on vremenu, a ne vrijeme njemu. I danas, poslije 19 godina izlaženja lista, mislim isto. Pogotovo što me vrijeme nije demantovalo, već naprotiv.

Ako je nešto obilježilo naš narod i sveukupno Srpsto po vascijeloj Planeti, u minule dvije decenije, onda je to samo jedno - tragedija. Znate, nije slučajno što je Hristos došao i kao čovjek i kao misao i kao ideja i kao smisao, da okupi i iskupi čovječanstvo baš poslije doba antičke tragedije. Velike su tamo ostale legende i mitovi paganskog svijeta, ali morala se dogoditi ta jedina istinska revolucija u stanju srca čovjekovog, u stanjima srca čovječanstva. Nisu mogle te priče da daju čovjeku nadu, da nosi teret sutrašnjeg dana koji ne poznaje. On je morao doći, kao što ako zlo nastavi sa svojim progresom, jer progres i jeste mjera zlobilja, On će, kako je i ostavljeno nama od otaca naših, doći opet.

Otuda naš časopis, već gotovo dvije decenije, nastoji da sa svakim narednim brojem "Istočnika" osvijetli, svaki naredni i minuli period vremena. Tako mnoštvo, koje je sa ognjišta udaljeno ili rastjerano, inojezičnicima zavedeno i varano blještavilom svijeta oko sebe, daje smisao našem radu svemu što nas čini onima koji jesmo, pred Bogom, na putu Božijem, na putu pravoslavnih hrišćana.

Uspjeli smo, koliko toliko u minula 64 broja, da ostvarimo retrospektivu zbivanja, za svaki predstojeći period u duhovnom životu nas u rasijanju; nas sklonjenih pod molitveni štit Eparhije kanadske. Uspjeli smo da nastojimo u potrazi za boljitkom onom tlu, ovom tlu, sa koga smo ponikli. Nastojimo i htjeli bismo da obogatimo i usrećimo ono što smo ostavili, nastojimo i htjeli bismo da svojim potomcima ostavimo pečat svoga vremena i nas koji smo živjeli i radili u njemu. U tome je "Istočnik" obavio svoju izuzetno važnu misiju, da se ne zaboravi ko smo šta smo i gdje smo. I sva ta imena, Matija Bećković, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović, Rajko Petrov Nogo, Antonije Đurić, Dragomir Brajković, Ranko Radović, +Slobodan Mileusnić, Zorica Salijević, Svetlana Maksimović, Radovan Gajić, Milena Cvjetković, protojereji: Dimšo Perić i Dušan Dačić, te sveštenici naši, prota Mihajlo Doder, prota Vasilije Tomić, prota Lazar Vukojev, prota Ljubomir Rajić, blaženopočivši Episkop šumadijski Sava . . . i mnogi drugi, čije bi nas nabrajanje ovdje dugo držalo; svi su oni djelima uma svoga bili, i jesu, duhovna hrana mojim eparhiotima, a njihova riječ snaga i potkrepa slabašnim snagama našim.

A naši čitaoci, obični su to ljudi koji svaku riječ svoga jezika štampanu u "Istočniku" dočekuju i prepričavaju u svojim domovima. A u mnogome od toga, gdje drugog nema, isti se tekst pročita i po više puta. Tiraž lista od 7000 primjeraka sam govori u prilog tome.

"Istočnik" je, vremenom, na izvjestan način prerastao sebe kao časopis. Na svoj način svaki je broj jedna osobena knjiga, posebno brojevi sa tematikom kao onaj o 200-godišnjici Prvog srpskog ustanka (božićni 2004) ili naš poslednji broj, o Tesli, Božić 2006. A posebnu pažnju pridajemo podlistku Istočničić, namjerenom našim najmlađima, da bi i oni Istočnik podržali, da bi ga prelistali i sebe vidjeli u njegovoj budućnosti.

Sekciju "Istočnika" na engleskom jeziku uvijek smo videli kao prikladan način da okruženje u kojem smo se našli, upoznamo sa sobom, da ga poučimo svojemu i da mu pokažemo ko smo i šta to pišemo - da smo najmanje zlikovci koji drugome nanose bol i nesreću; da smo prije i mnogo više oni koji su na sebi upoznali svako zlo i svu nesreću, a ponajviše da smo oni koji se kod svakog zla i sve nesreće molimo za duše zlikovaca, da Gospod dragi i na njima sebe dokaže milost svoju. Jer tako čini narod koji diktira vremenu, a ne vrijeme njemu.

Na žalost, naše je rasijanje, ili razaslanje, po tuđim zemljama, u poslijednje dvije decenije, izraslo u znak na kome nam mogu pozavidjeti i sami pripadnici jevrejskog naroda.

Na radost, naš je "Istočnik" u tome izrastao u zapažen časopis i mogao bi bez zebnje uredništva da stoji u bilo kojoj knjižari, ma gdje u svijetu.

Ali Vukova nagrada upisuje "Istočnik" u neke druge visove srpske kulture. Ja se u ime svih iskreno zahvaljujem, posebno u ime dva dosadašnja urednika prota: Lazara Vukojeva i Vasilija Tomića, koji je bio i prvi urednik, a i sadašnji je. Mi nismo kao Vuk Karadžić obavili veliki posao koji bi sabrao vascijelo Srpstvo, ali smo nastojali, i nastojimo, da okupimo ono Srpstvo koje su nedaće zaputile u rasulo, i da ih zadržimo uz Crkvu svoju sa jezikom srpskim. Ova nagrada je znak da je to što smo činili i činimo, imalo smisla. Tako znam da sve saradnike ispunjava ponos radi ove nagrade, jer ovo nije samo priznanje radu već i priznanje svima onima koji su se otisnuli u daljine svijeta, za ono da nisu i što nisu zaboravili blizine duha svoga Otečestva. U njihovo ime ja ne obećavam, ja znam da će "Istočnik" biti samo bolji.

Da vas sve pozdravim porukom iz Psalma 117: "Odgurnut, sunovratih se da padnem, ali me Gospod prihvati".

Vukovu nagradu razumijevamo kao ruku kojom nas Gospod prihvati i vama hvala za nagradu, a Bogu hvala za sve.