Piše: Davor Miličević
(Beseda na promociji knjige Tesla i njegovo vreme u Kolarčevoj zadužbini, 16. 2. 2006)

Kada smo, prije nešto više od godinu dana, počeli da tragamo za odgovarajućim sadržajima kojima bismo mogli, i u Kanadi ali i u Otadžbini, da obilježimo 150-godišnjicu Teslinog rođenja, znali smo da jedan od tih sadržaja već imamo: knjigu Save N. Vujnovića Tesla i njegovo vreme. Knjigu čije su duga predistorija ali i kratak vijek njenog prvog izdanja već sami po sebi tražili da ona bude ponovo urađena. Najprije duga predistorija - duga gotovo koliko i život njenog autora, sakupljača Save N. Vujnovića. Čitav svoj vijek - ili bar onaj duži, izbjeglički, preko okeana provedeni - posvetio je Vujnović prikupljanju ove obimne građe o Tesli i ulio na preko 800 strana najrazličitije zapise o našem velikom naučniku, njegovoj porodici, zavičaju, ali i o najširim nacionalnim duhovnim odrednicama, a sa njima sigurno i svoju pečalbarsku nostalgiju za sopstvenim istočnicima, za toponimima koji određuju njegov život - za Divoselom, Gospićem i Likom - ali i život svakog Srbina: za Žičom, Cetinjem, za tajnom Kosova.

Knjiga tada već pokojnog Save Vujnovića skinuta je sa štamparske prese Istočnika 1993. godine, kao njegovo životno zavještanje, i odmah je njen čitav tiraž, direktno sa te prese, prešao u domove čitalaca, mahom prijatelja autorovih u Kanadi i Americi, ne stigavši da bude predstavljena, pa samim tim ni tražena među širom publikom. U sjajnom predgovoru ovom drugom izdanju naše knjige o Tesli, Rajko Petrov Nogo (a ko drugi no Od Jezika Rajko), precizno će i tačno primijetiti da je ovo Vujnovićevo sočinjenije, zapravo, "velika narodna čitanka", ona knjiga, kako kaže dalje Nogo, "koja bi mogla biti jedna od onih nasušnih knjiga u svakoj srpskoj kući u rasijanju, koja bi ukućane svagda podsjećala ko su i odakle su, ko je njihov lučonoša, čije je ime i prezime znak raspoznavanja i etalon identifikacije u tom istom dalekom i zamršenom svijetu".

Ja bih, vođen Rajkovom mišlju a koristeći se njegovim jezikom, otišao korak dalje, pa bih, kao što to on voli da kaže, uz tek nešto pretjerivanja koje samo malo bolje osjenči misao, rekao da iz ove narodne čitanke isijava lik Tesle narodnog svetitelja. Iako u suštini metaforična, čini mi se da ovakva jedna izjava ipak ukazuje na činjenicu metodološki precizno izvedenog predačkog kreiranja kulta. Baš kao što otkriva postupak kanonizacije u Pravoslavnoj crkvi, kada, kako to kaže Đorđe Trifunović, "narodno viđenje i osećanje jedne ličnosti dovodi do kultnog simvola". Ako u ovom malom pretjerivanju moramo priznati da Teslin lik nije ikoničan, ipak mu niko ne može zanijekati amblematičnost. Jer malo je ličnosti, iz ne baš tako davne srpske istorije, a pogotovo iz svijeta kakav je naučni, koji kod Srba nema baš dodirnih tačaka sa duhovnim prostorima nacionalnog kulta, malo je, dakle, ličnosti kao Tesla, koje bi Srbi koristili upravo kao amblem. I malo je tako svježih istorijskih figura koje su u svijesti naroda već nadrasle same sebe.

Tako doživljavamo Teslu u Otadžbini, gdje smo, na primjer, u onim teškim i mučnim godinama i danima rata i bombardovanja, u ono najmanje istraženo područje Teslinog stvaralaštva, u ono njegovo famozno tajno oružje, kao u zavještanje ostavljeno Srbima za takve teške dane, sve i ne vjerujući povjerovali. A još više je to slučaj na stranama prekookeanskim, gdje se Tesla, valjda i zbog zajedničkog pečalbarskog jada, i strasnije doživljava kao svoj. Možete to da prepoznate svakojako, recimo prilikom šetnji parkom u blizini Nijagarinih vodopada, u uzbuđenju naših kada nabasaju na neveliku ploču u Teslinu čast postavljenu, u njihovom glasnom pominjanju Tesle i Srpstva, na engleskom naravno, da svi čuju i zadive se i njemu, a valjda tako i nama samima. Ili po tome kako naša rođena djeca (a to je naš uticaj kojeg nismo najčešće ni svjesni), u školama - a po dva-tri su naša učenika, bar u Ontariju, ne u svakoj školi nego u svakom odjeljenju - kada se o velikim naučnicima povede priča, onako u bloku a spontano, Teslu od raznih Edisona i Markonija brane.

O ovoj jubilarnoj Teslinoj godini sigurno će biti knjiga koje će Teslu, njegovo vrijeme i njegovo djelo, osvjetljavati na razne načine, i koje će produbljivati znanja o ovom velikanu u pojedinačnim, specijalizovanim oblastima. Ali siguran sam da neće biti knjige koja će ostaviti cjelovitiji otisak Teslinog duha od ovog Vujnovićevog zavještanja. Siguran sam, naime, da neće biti pokušaja da se unutar korica jedne knjige postavi ovako široko određena građa kao pokušaj da se tom širinom uhvati ili bar nasluti odraz Teslinog lika. Priču o Teslinom životu i djelu, upravo o Tesli u njegovom vremenu, kako kaže naslov, Sava N. Vujnović će graditi građom koja zbori o Tesli prije Tesle, o Srpstvu prije Svetoga Save i Kosova, potom najviše o samom kosovskom predanju kao o onom ključnom kolektivnom kreativnom činu kojim je modelovan profil nacije i svakog njenog pojedinog izdanka; a onda prebiranjem čokota sa loze Tesline, gdje će se posebno istaći ne samo Nikolin otac, prota Milutin Tesla, čovjek koji je svojim naporom uspio da duhovnom misijom iz Smiljana kod tuđinskih vlasti isposluje dozvolu za formiranje gospićke parohije i parohijske crkve, nego i 37 uzornih i časnih nosilaca mantije sa majčine strane, od Mandića i Budisavljevića, među kojima je i Nikolin stric, mitropolit zvorničko-tuzlanski.

Zašto je to tako i zašto građa ove knjige korespondira sa širinom Teslinog lika, teško je ukratko reći. Ali isto tako teško je ne primijetiti da ovaj veliki čovjek nauke izmiče upravo standardima naučnog, da je on čudak ponajviše ako ga naučnim standardima samjeravamo, da je, zapravo, izgnanik iz svijeta nauke. Tesla je živio dugo i živio je u vremenu kada je naučna misao stekla status kakav nikada prije nije imala. Ali isto tako, dugi Teslin vijek svjedok je polarizacije naučnog i poetskog mišljenja, dva različita viđenja svijeta i dva različita načina spoznaje svijeta. U Teslinim zrelim godinama i u anglosaksonskom svijetu u kojem Tesla živi i radi, to ćemo vidjeti po naslovima kavi su recimo Nauka i poezija A. A Ričardsa, ili još zaoštrenije u Livisove Dvije kulture, gdje Livis, u inat nauci, s visine, tvrdi da je "humanističko usavršavanje zasnovano na književnosti jedino obrazovanje koje vrijedi imati".

Ako uporedimo ova dva svijeta, naučni i poetski, ustanovićemo da Tesla, u suštini, pripada ovom drugom svijetu. I po širini duhovne matice koja ga određuje, ali i po konkretnom načinu mišljenja. I u sferi naučnog otkrića, njegova vizija je zapravo poetska. "Osećanje rešenja za mene je ravno ubeđenju da sam ga našao", piše Tesla i otkriva da se taj proces odvija u njegovoj glavi mnogo više nego u laboratoriji, da je ovaj drugi dio, laboratorijski, mnogo kraći i mnogo manje važan. Otuda i oni, naizgled, neočekivani i nemotivisani trenuci epifanije u kojima Tesla, u šetnji, bilo Gracom, Njujorkom ili Nijagarom, ima jasne vizije stvari do tada neotkrivenih. I otuda i onaj osjećaj sinestezije, bolnih brkanja čulnih utisaka, koji je Teslu pratio i proganjao u mlađim godinama, a na kojem bi velikom naučniku sigurno pozavidio i pokoji veliki pjesnik. Ali otuda i onaj osjećaj da je Teslin opus, i pored ogromnog broja registrovanih i još većeg broja neregistrovanih patenata, zapravo tek torzo, tek fragment neiskazane cjeline. Otuda, dakle, onaj osjećaj da je Tesla u svijetu nauke, i pored epohalnih otkrića, ostao nepriznat.

I tu smo, zapravo, na pravom tragu. Jer Tesla, naravno, nije pjesnik, iako je poeziju, naročito narodnu i onu na narodnoj zasnovanu, beskrajno cijenio; iako je poeziju - Zmajevu recimo - prevodio; iako su se Teslom i Zmaj i Desanka i ini bavili. Teslin doživljaj svijeta, a samim tim i njegova otkrića o tom svijetu, zasnovani su na jednom duboko religioznom viđenju svijeta kao cjeline, svijeta kao djela jednog Tvorca, svijeta kojem taj Tvorac određuje i daruje smisao. Tako je to kod trogodišnjeg Nikole, kada, u igri sa svojim mačkom, prvi put otkriva tajnu elektriciteta i kada razmišlja: "Nije li priroda jedna ogromna mačka? Ako jeste, ko je miluje po leđima. To može da bude samo Bog". Tako je i kod zrelog Tesle kada kaže: "Postoji u vasioni neko jezgro otkuda mi dobijamo svu snagu, sva nadahnuća, ono nas večno privlači, ja osećam njegovu moć i vrednost koje ono emituje celoj vasioni i time je održava u skladu. Ja nisam prodro u tajnu tog jezgra, ali znam da postoji i kad hoću da mu pridam kakav materijalni atribut, onda mislim da je to svetlost, a kada pokušam da ga dohvatim duhovno, onda je to lepota i samilost. Onaj koji nosi u sebi tu veru oseća se snažan, rad mu čini radost, jer se sam oseća jednim tonom u sveopštoj harmoniji".

I to je onaj trag kojeg Vujnović intuitivno prati. To je onaj damar kojeg je ovaj prilježni amater-sakupljač osjetio i kojeg je više nesvjesnom kretnjom duha negoli racionalizacijom koncepta pokušao da prati i prepozna u najrazličitijim duhovnim otkucajima koji Nikolu Teslu određuju. To je i osnovna vrijednost ovog "Istočnikovog" izdanja koje nam Teslu otkriva u jednoj neslućenoj širini i dubini. A tu širinu i tu dubinu, jednako kao i Teslu, prepoznajemo kao svoje, jer nam se u njima otkriva potka kosovskog zavjeta kojim smo i sami nepovratno određeni.